Najveći jadranski, a time i hrvatski otok tijekom svoje duge, više milenija duge poznate povjesnice doživljava različite sudbinske dane. Uništavan i tučen raznim nedaćama u više navrata, otok se Krk redovito podizao i stvarao nove osnove života uglavnom vlastitim snagama.

PRIRODA

Otok Krk – popularno od otočana zvan Bodulija – najveći je jadranski, a time i hrvatski otok (oko 410 km2, s oko 190 km obale); treba, doduše, reći da se u posljednje vrijeme tvrdi kako je i susjedni o. Cres gotovo iste veličine, i to doslovce (!), pa se u to može posumnjati. Krk pripada Kvarnerskim otocima u gornjem, sjeverozapadnom dijelu primorja Republike Hrvatske. Pred oko 25000 godina otoci i susjedno kopno činili su cjelinu.
Otok ima oblik nepravilnoga trokuta; dužina mu je gotovo 40 km, najveća širina oko 18, a najuži mu je presjek nešto manje od 4 kilometra. Na jugoistoku je Riječkoga zaljeva, u neposrednoj blizini najveće hrvatske luke Rijeke te velikih ljetovališta Opatije (Istra) i Crikvenice (Kvarnersko primorje); na moru je susjed otocima Cresu (odvaja ga Dolinji kanal ili Srednja vrata) i Rabu. Od kopna ga odvaja Velebitski ili Gorinji kanal, često zamjenivan i imenom Burni ili Maltempo ili Tihi kanal; zapravo ovi zadnji nazivi «pokrivaju» Mala vrata prema Rijeci.
Ooku Krku pripada i osam nenaseljenih otočića (Galun, Plavnik, Mali Plavnik, Kormat, Prvić – koji je zaštićen kao specijalni botaničko-zoološki rezervat, Sv. Marko – danas osobito poznat po »Krčkom mostu« o. Krk – kopno, te Kirinčić i Zec) te jedan nastanjeni otočić – Košljun koji je također zaštićeni prirodoslovni rezervat; uz otok se nalazi i petnaestak većih i manjih hridina, grebena i sika.
Manji dio o. Krka krševita je golet (uglavnom na otočnome istoku), a najveći dio pokriven je šumarcima i šumama, livadama i oranicama; njegov biljni život uglavnom pripada submediteranskoj zoni, ali sa snažnijim kontinentalnim utjecajima, pa ima, npr., i reliktnih eurosibirskih oaza. Tlo je osobito plodno u Vrbničkom i nekadašnjem Dobrinjskom polju, te u Bašćanskoj dolini. Na istoku, nasuprot Senju i Novom Vinodolskom, gradovima na susjednom kopnu, otok je brdovit (najveći je otočni vrh Obzova, 569 m); ovdje otok uglavnom ima veoma strmu i kamenitu obalu. Na zapadu i jugozapadu je, pak, slika suprotna – otok se blago spušta prema Riječkom zaljevu i o. Cresu. Krčka obala sadrži veoma mnogo uvala, dražica i plaža (najduža je bašćanska, oko 2 km). Na otoku Krku su i dva jezera – Ponikve (s branom) i Lizer (Jezero), koja su i akumulacije pitke vode za više naselju, te više izvora i povremenih i stalnih tekućica (veći je povremeni potok Vela Rika u Bašćanskoj dolini).
Klima je mediteranskog obilježja, i s utjecajima nedalekog kopna. Otok se nalazi na umjerenim geografskim širinama (45. paralela prolazi kroz otok), pa ima tzv. pozitivnu termičku anomaliju, koja djeluje, pored ostaloga i na pojačani turizam. Za pojedina područja karakteristični su vjetrovi: zdrav i suh, silovit i hladan istočnjak – bura, vlažan i opuštajući jugo, te blag i ugodan zapadnjak – maeštral.

IME

Već legendarni Grk Homer u svojem spjevu »Ilijada« te rimski pisac iz daleke antike Virgilije u »Eneidi« spominju Kourete, za koje pojedini istraživači misle da su bili stanovnici o. Krka. To prihvaća 1819. god. i prvi poznati krčki povjesničar Ivan Feretić (iz Vrbnika); štoviše – smatrao je da su upravo od Kureta svoje ime preuzeli i Kroati/Hrvati. Grčki pisci iz toga doba otok i grad Krk nazivali su Kuriktike, Kourikta, Kurikon, Kirijatika itd. Razbijajući ilirska kraljevstva i pokoravajući mnoga ilirska plemena, pa tako i Liburne na o. Krku, preuzeli su ga Rimljani pod imenom Curicta – Kurikta. To prastaro, možda prvobitno i ilirsko ime sačuvali su Hrvati skraćujući Kurikum u Kark, Kerk, Krk. Ime Kerk održalo se u pojedinih otočana do naših dana, a ime Krk održalo se do danas za otok i glavno njegovo naselje; u Sloveniji i u Hrvatskoj (Dalmacija) imenom Krka nazivaju se i dvije rijeke.
Postoji više mišljenja o tome što bi mogla značiti riječ Krk. Drži se plodom umjetnikove mašte mišljenje književnika i pravnika dr. Mate Dvorničića (Mate Šantić) iz Vrbnika na o. Krku da je Kar-ikt u ilirskih Liburna, koji su do Rimljana pa i kasnije nastavali otok, imalo značenje Kameni otok, a da su ga Fokezi iz Male Azije, koji su se doselili u mjesto Krk, nazvali Veja – Grad Sunca. Drugo je tumačenje da Vecla, iz kojega da se razvilo Veja, označuje Stari Grad, s pretpostavkom da je na otoku postojao i Novi Grad (pomišlja se na Punat, ali ovdje nema tragova velikoga naselja, ili na Fulfinum, stvarno rimsko gradsko naselje ispod Omišlja). No, samo u domaćoj, otočnoj upotrebi, u svih Bodula zadržalo se ime Veja, i to samo za grad Krk.

Smatra se prihvaćenim mišljenje akademika Petra Skoka da to ime Veja potiče od talijanskog naziva otoka i grada – Veglia, a ovo od starijega, spomenutog bizantskog Vecla, odnosno Becla, kako je otok u 10. st. zvao Konstantin Porfirogenet, car Bizanta; otočani su svoj zavičaj zvali i Viclom. No, pri tome pomišljamo na još jednu zanimljivu mogućnost – da su Slaveni već od svoga dolaska na otok, vjerojatno potkraj 6. stoljeća, počeli otok nazivati Veha – svojim, praslavenskim nazivom za suhu granu, slamku ili biljku, te da se taj naziv u starocrkvenoslavenskom (i u slovenskom) jeziku pretvorio u – Veja; to bi značilo da ni u ovom slučaju naziv otoka i grada Krka/Veje nije romanskog kao ni starijega, grčkoga porijekla. Susjedi bi povremeno Krk nazivali i Ćuskim otokom, po noćnoj ptici ćuk, kojega na otoku i danas ima dosta (pa ga je grad Krk i ranije imao u svojemu grbu).
I ostala mjesta na otoku imaju imena raznog porijekla – korijeni su im različiti, ilirski (Krk – rekosmo, možda, Kras), grčki (možda Veja), rimski (Kampeje), vlaški (Sužan) i – većinom – slavenski odnosno hrvatski, tako po svecima (Kivna-Klimno-Kliment, Sv. Marko), rodovima (Jurandvor-Juranići, Milčetići), biljkama (Dubašnica-Dub,Dubac, Dubec, Duboc, Rosopasno-rospoas), poljima (Njivice), proizvodnim i drugim objektima (Malinska-mlin, Košljun-kaštel) itd.
Na sjeverenom Jadranu susjedi su samo stanovnike ovoga otoka nazivali i Bodulima, u značenju otočanin. Medutim, nekada je to ime imalo podrugljiv podtekst, pa je bilo i veoma uvredljivo za Krčane, jer su Mlečani pripadnike većinskoga, hrvatskog stanovništva smatrali sposobnima samo za to da budu šćavi, tj. robovi, čak i još gore – doslovce: paščad, pseta; naime, izvodili su riječ bodul iz talijanskoga botolo, naziva posebne vrsti malenog i oštroga, lajava psa s Apeninskog poluotoka. Ipak, taj je pojam još uvijek nerazjašnjen – između ostalog, u doba mletačkog gospodstva označavao je i vojnika »preko mora«, a pomišlja se i na to da je pojam bodul imenovao krajišnika-graničara na moru ili čovjeka u podolju (Podol, Krku susjedni Vinodol na kopnu), ili pak onaj koji bode (pungono essi? – bodu li?). Akademik Mate Suić u naše dane smatrao je da riječ bodul izvire iz riječi koja se oslanja na sadržaj riječi koja označuje pličine u moru.
U Južnoj Hrvatskoj, u Dalmaciji stanovnici samo pojedinih otoka nazivaju se boduli, a na sjeveru, u Kvarnerskome primorju samo Krčani. U najnovije vrijeme (od 60-tih godina 20. st.) smatra se naziv bodul časnim, piše se čak s velikim početnim slovom – Bodul, te i sami otočani svoj otok Krk zovu i pišu Bodulijom, a sebe Bodulima; ti su nazivi prihvaćeni i od stručnjaka i od šire javnosti.

STANOVNIŠTVO

Prvi stanovnici o. Krka nepoznatog su imena i porijekla, iako o njima ima tragova u razdoblju od deset do 15000 godina prije Krista. No, prvi su poznati otočani Iliri, odnosno, osobito pripadnici njihovih plemena – Japoda te zatim Liburna, ali ima i drugih (možda čak i rodova). Već u njihovo doba, davno prije naše ere ovamo stižu Heleni u potrazi za trgovačkim sadržajima, o čemu govori i naziv Apsirtidi za – po jednima samo o. Cres, Lošinj i susjedni otočići, po drugima ubrojiv i o. Krk; ostatak toga naziva za to Kvarnersko otočje krije se u imenu današnjega naselja Osor na o. Cresu, gotovo na kanalu koji tja otok odvaja od o. Lošinja. Trgovine je bilo i sa Sjevernim odnosno Baltičkim morem, o čemu govori i još jedno ime za Kvarnerske otoke – Elektrides, u čijem se sadržaju krije oznaka dragocijenoga jantara koji je stizao s dalekoga sjevera. I prekojadranski Rimljani, pak, na svojim ratničkim putevima postupno stižu i na o. Krk, pa ga u 1. st. konačno i zaposjedaju. S njima na otok stižu i razni pripadnici mnogoljudnoga Rimskoga Carstva.
God. 599. u papinskoj su kancelariji zabilježeni prvi Slaveni na današnjemu hrvatskom prostoru, u Istri; od njih su se profilirali Hrvati (i na sjeveru Istarskoga poluotoka Slovenci). Može se pretpostaviti da vjerojatno već potkraj toga 6. st. i na Istri susjedni Krk stižu ti Slaveni koji ga u tome i u slijedećem stoljeću zauvijek zaposjedaju. Među njima i ovdje se, do danas kao aposlutno većinsko stanovništvo, točnije rečeno – gotovo o cjelini, održavaju Hrvati.

U trenucima dolaska Slavena na Krk ilirski su ostaci Liburna već poromanjeni ili se tada pohrvaćuju i nestaju, dok se samo u gradu Krku zadržava mali broj Romana; no, i u taj otočni centar sve se više doseljavaju Hrvati. Ostaci romanskog stanovništva u tome gradu – ojačani naročito od 15. st. dalje doseljenicima iz venecijanskog područja – postepeno se profiliraju u talijansku narodnost, no, gotovo iščezavaju u 19. i 20. stoljeću, a naročito poslije II. svjetskog rata.
Nakon niza vijekova, 15. st. na otoku javljaju se prve veće skupine novih stanovnika, pripadnici raznih etnosa i iz različilitih krajeva Hrvatske te Balkanskoga poluotoka. Bile su to izbjeglice pred silovitim Osmanlijama («Turci»), koji nezadrživo nadiru (u susjednome kopnenome, senjskome području prvi put prodiru 1463. godine). Neki od njih su i imućni (npr., obitelj kneza Radića, neko vrijeme u gradu Krku; Gržetići grade veću crkvu u Rosopasnome i kapelu u Krasu). Zapad otoka – uglavnom nenaseljeno dubašnjansko i susjedno poljičko područje do Glavotoka na moru te u području Solinskoga zaljeva Dobrinjštine na sjeveroistoku otoka, naseljavaju Hrvati sa susjednog kopna i iz drugih, udaljenijih hrvatskih prostora, kao i pripadnici raznih naroda iz istočnih južnoslavenskih krajeva, pa i bugarskih i rumunjskih; ovi istočnjaci uskoro se pohrvaćuju. Tada su ti prognanici, pored ostalog, nazivani i Murlaci. Tako oni formiraju zadnje, sedmo otočno središte, u zapadnom dijelu otoka, na dubašnjanskome i poljičkom dijelu Krka; gotovo istodobne naseobine tih vlaških kopnenih izbjeglica na dobrinjskom području inkorporirale su se u ovdašnji svijet, ali ne i naseobine drugih etničkih skupina na susjednoj razmeđi omišaljsko-dobrinjskoga prostora, koje iščezavaju. Preko otoka prelaze i Ćići, mahom iz Rumunije, koji se nastanjuju na brdskome području sjeverne, hrvatske Istre.
Potomci pojedinih rodova i obitelji staroga hrvatskog pučanstva te izukrštani, listom pohrvaćeni potomci staroga hrvatskog i novog stanovništva održali su se sve do danas; svi su čakavci. No, na raznim područjima života ima i znatnijih razlika unutar pučanstva, koje se već stoljećima ogledaju, npr., u folkloru i u specifičnostima više govora unutar čakavskog jezika; na žalost, u 19. st. iščezli su ostaci zanimljivoga, romanskga (dalmatskoga), staroga »veljotskog« govora u gradu Krku, iako ovdje još ima i nešto talijanskih otočana. Između dva svjetska rata doselila se grupa Cigana; ovi Romi i danas žive u Omišlju te su i oni postali Boduli.
Neka prezimena govore i o starome ili o izvanotočnome podrijetlu Bodula – općeslavenskome, hrvatskome, grčkome, staroromanskom, venetsko-furlanskome, talijanskom, rumunjskom, srpskome, vlaškom, poljskom itd. (npr., pripadnici obitelji autora ovoga članka uvjereni su da su Hrvati; međutim, postoje stručnjaci koji summjaju u to, pa traže korijen našega prezimena traže u starim Romanima, čak i u – Avarima!).
Prvi podatak o broju stanovnika poznat nam je iz 15. stoljeća – tada je bilo oko 10.000 otočana. Najviše Bodula na o. Krku bilo je nakon dužega razdoblja mira, krajem 19. stoljeća – oko 23.000. Prema popisu iz 1991. godine, otok ima 16402 stanovnika, ali svi oni nisu i autohtoni Boduli. Ali, mnogo veći broj Bodula živi u drugim krajevima Hrvatske, te u ostalim dijelovima država nastalih s raspadom SFR Jugoslavije, te osobito u prekomorskim zemljama; u SAD i drugdje još iz 19. stoljeća, kada je došlo do najjače ekonomske emigracije.
Gotovo svi su otočani po narodnosti Hrvati (14379 god. 1991), ali danas ovdje ima i pripadnika drugih južnoslavenskih naroda kao i drugih narodnosti (npr., Albanaca, Čeha, Roma, Rumunja, Turaka, Ukrajinaca, Vlaha itd.). Tako je 1992. god. na otoku bilo 1980 prezimena, međutim, u većini to više nisu autohtona; ipak, najčešća prezimena još su uvijek domaća, a najučestalije je Žic, jedno od najstarijih na otoku uopće. God. 2001. na otoku je registrirano 18.361 stanovnika, međutim, znatan dio ima samo prijavljeno prebivalište na Boduliji, ali najveći dio (hladnije) godine živi u svojem zavičaju ili gdje su stalno nastanjeni, drugim dijelovima republike Hrvatske, te porijeklom nisu Boduli.
Najveća je koncentracija otočana – preko 80 % – uz more, i to u svega pet starih naselja (Krk, Punat, Baška, Vrbnik, Omišalj), a u novije doba slijede Malinska i Njivice (koji su od 1961. do 1981. god. stanovnicima povećani, npr., čak za preko 120%!).
Kao raritet navodimo nekoliko nanosoma («patuljaka») u Bašćanskoj kotlini; za njihov početak se ne zna, ali bilo ih je već u 19. stoljeću.

JEZIK I PISMO

Stanovništvo otoka govori čakavštinom, najstarijim hrvatskim jezikom. Ima nekoliko govora koje karakteriziraju, npr., upitne zamjenice – staro ca u bašćanskom, (tvrdo) če u vrbničkom i (mekano) u omišaljskom, čo u dobrinjskom te novije ča u puntarskome, krčkom i dubašnjanskom području. Te varijanske čakavskoga jezika imaju znatne ostatke staroslavenskoga, odnosno starohrvatskoga jezika, ali i romanskih natruha. U novije doba prethodna (početka) istraživanja pokazala su da je najstariji hrvatski govor uopće onaj s če u vrbničkom selu Garica. Danas, međutim, javni govor u cjelini se oslanja samo na štokavski, ujedno i službeni hrvatski jezik.
S obziom na neke bliske jezične osobitosti otočnih govora s govorima u poljsko-ukrajinskome području, pomišlja se na to da su stanovnici toga područja i o. Krka pripadnici jednoga etnosa ili da su duže vremena zajedno živjeli.
Do potkraj 19. st. u gradu Krku bilo je ostataka i veljotskoga – “dalmatskoga”, jedine još poznate i preživjele varijante staroga romanskoga jezika na istočnoj obali Jadrana. U poljičko-dubašnjanskom području, pak, govorilo se do istoga 19. st. i vlaškim jezikom.
Do 19. st. službeni je jezik na otoku bio talijanski; ojačan je bio i dolaskom Talijana s mletačkoga dijela Apeninskoga poluotoka, koji je u prvoj polovici toga stoljeća pripao Beču; no, zahvaljujući razvoju prilika u tome evropskome “vijeku nacija” općenito, a napose hrvatskome narodnome preporodu naglije se krši propis o službenoj upotrebi talijanskoga jezika u upravnome i školskomeživotu, a u biskupskome ordinarijatu se uklida u početku 20. stoljeća. No, i u službenoj formi povremeno se u većem dijelu otoka, napose po selima te u nekim gradovima/kaštelima koristio i hrvatski jezik i pismo – glagoljica, u crkvi i u notarijatu osobito, kao i stoljećima ranije.
Najveći dio otoka koristio je samo staroslavensku/starohrvatsku Službu Božju koju je i formalno-pravno odobrio papa Inocent 1252. god. benediktincima u Sepnu podno Omišlja. U gradu Krku, a povremeno i drugdje služena je misa na latinskome, veoma rijetko na talijanskome jeziku, točnije rečeno, u njegovoj venetsko-furlanskoj varijanti.
Gotovo na cijelome otoku stoljećima, s prvim pisanim tragovima u 11. stoljeću, u upotrebi je glagoljsko pismo. Ono se koristi u upravnome i privatnome prometu, u crkvi, notarijatu itd. Nije stoga čudno da je prvi krsni liost Hrvata na hrvatskome jeziku i glagoljici, s prvi put upotrebljenom riječi hrvatski, i k tome još uz ime hrvatskoga kralja Zvonmira, nastao u Jurandvoru – “Bašćanska ploča”. Otok je i danas najbogatiji na svijetu s pisanom, glagoljskom baštinom.
Veoma ugroženu glagoljicu spasio je – pretežno u znanstvene svrhe – krčki biskup dr. Antun Mahnić, napose osnivajući Staroslavensku akademiju u gradu Krku. Danas Osnovna škola “Franjo Krsto Frankopan” o. Krka, sa sjedištem u gradu Krku, ima Malu staroslavensku akademiju te još tri glagoljske “škole” za djecu. Na žalost, gotovo više i nema “glagoljanja” u obraćanju Bogu u crkvi.

NASELJA

Niz je naselja milenijskim hodom povijesti iščezavao, a nova su stvarana. Tragova naselja prastanovnika ima na raznim lokalitetima otoka Krka. I današnja veća mjesta – na uzvisinama ponad mora, na istoku odnosno sjeveroistoku otoka – Omišalj, Vrbnik i Dobrinj te Baška koja je do 14. st. također bila na brdašcu, zatim grad Krk koji je dijelom oduvijek uz more – imaju prahistorijske, napose ilirske temelje kao i, vjerojatno, više manjih naselja od kojih se formirao Punat; na nekima od njih dalje su gradili Grci i Rimljani, a zatim Slaveni odnosno Hrvati. Ilirskih mjesta, pa i većih i utvrđenih bilo je i u unutrašnjosti otoka, npr., «Zagrajine» (Za Gradom) na tada plodnome području ispod dobrinjskog sela Kras, a poviše jezera Ponikve.
U rimsko doba na Krku su postojala dva i u širim omjerima značajna gradska središta – Curicum, današnji grad Krk, te Fulfinum, čiji se ostaci i danas naziru na obali i u moru nedaleko Omišlja. Neki ostaci daju naslutiti da je možda postojalo i treće naselje – »Korintija« (Bosar) kod Baške, grčko (bizantsko) po imenu i domaćoj tradiciji. Na sredini otoka, u vrbničkome području postojao je i veći vojnički logor/naselje – campus, po kojemu i danas nosi ime zaselak Kampeje (Kampelje).
Osobito snažan pečat rimskih vremena nosi grad Krk – stoljećima najveći, te upravni (donedavno) i biskupijski centar otoka (i danas, kao i svih Kvarnerskih otoka, uključiv i o. Rab i dio o. Paga). Bašku, Vrbnik, Omišalj i Dobrinj oživjeli su Hrvati, kao i Punat, a zatim i sva otočna sela, tako da danas otok ima 68 naselja; od toga ih je 14 uz more, a nekoliko je bez stalnih mještana. Najviše je naselja smješteno u unutrašnjosti otoka (spomenuto selo Kras na najvećoj je visini – 255 m), a neki zaseoci su samo povremeno nastanjeni (ljeti). Od 60-ih godina već i duže vremena zapušteni zaseoci (npr., Gračišće i Dolova u Dobrinjštini tada su napušteni) ubrzano se obnavljaju. Nakon niza stoljeća, u 80-im godinama 20. st. podignuto je i jedno novo naselje – Kijac, međutim, danas je ono dio Njivica.
Spomenuta središnja naselja – osim Punta – bila su niz stoljeća i dobro utvrdena; zvana su (i danas) »gradovima«, a zapravo su bili oveći kašteli. Ostaci zidina su i sada sačuvani u Krku i Vrbniku. Ta veća naselja – »gradovi«, uglavnom su mediteranskoga, zbijenog tipa, s karakterističnim uskim uličicama, s ponekom izraženijom palačom. U Krku su veoma dobro sačuvani kaštel i kule. Sela su uglavnom raštrkanog tipa. Najveći dio naselja je u zapadnome i srednjem dijelu otoka, kako bi se uglavnom izbjegao utjecaj snažnoga i hladnoga vjetra istočnjaka bure; gotovo 60% naselja zapravo je smješteno na malome prostoru sjevernog dijela srednjega o. Krka.
Najveća je naselje oduvijek bio Krk – 3022 stanovnika 1991. i 5583 u god. 2001; no ta je razlika uglavnom u onima koji imaju samo prijavljeno prebivalište. Tu su, zatim Punat, Baška, Vrbnik i Omišalj, a danas još i Malinska i Njivice. Sva ta mjesta, a isto tako i sela, danas su u potpunosti moderna naselja, sa svim osobitostima suvremenoga, uglavnom urbaniziranog života, gotovo svi, npr., bez donedavno obvezne stoke. I dalje se šire i povećavaju novim zgradama, napose Malinska, spajajući se s više susjednih naselja, pa i velikim višekatnicama.

POVIJEST

U ovome poglavlju dajemo opću povijesnu sliku; dijelove, čak i podrobnije prikaze dajemo u drugim poglavljima. Tako, o životu za sada prastanovnika nepoznatoga imena i podrijetla postoje vijesti iz neolita, pred oko 10-15.000 godina. Mnogo više je ilirskih i grčkih nalaza i naziva. Krk je, rekosmo, dio Elektridskih i Apsirtidskih (Kvarnerskih) otoka – na jantar¬skom je trgovačkom putu od Baltika do Mediterana, a dio je i helenske legende o otetome »zlatnom runu« i putovanju argonauta od obala Crnog mora do obala Kvarnera i Riječkoga zaljeva na Jadranu. Više, međutim, znamo o životu Liburna, pripadnika velikoga ilirskog plemena u Kvarnerskom primorju i sjevernoj Dalmaciji, veoma poznatih brodograditelja i vještih pomoraca (čiji je brod »liburna» i dio elitnih, udarnih jedinica ratne mornarice Rimskog Carstva). I to pleme pokorili su Rimljani, pa je i otok Kurikta postao njihov posjed 9. god. naše ere, u doba Oktavijana Augusta, prvoga rimskog vladara/cara.

No, već i nešto ranije je Krk poprište rimskih interesa – za diktatorsku vlast u postrepublikanskoj rimskoj državi vodila se vjerojatno u vodama omišaljskog područja otoka, negdje oko o. Sv. Marka, velika pomorska bitka izmedu ratnih f1ota Pompeja i Augustova prethodnika Julija Cezara; njegova flota bila je poražena, ali ipak je u državi pobijedio Cezar i stvorio prktične temelje velikome i višestoljetnome Rimskome Carstvu. Na otoku je od većega ilirskog centra s grčkim temeljima formiran veliki rimski Curicum (danas grad Krk) te Fulfinum (ostaci uz Sepno, u uvali nedaleko/ispod Omišlja). Kao jedan od značajnih gradova na istočnoj obali Jadrana, Curicum ima ugledan status municipija, a rimski gospodari nazivaju ga čak »splendidissima civitas Curictarum«.(»presjajnim gradom Krčana«). Otok daje izvanredno kvalitetne, brze manje brodove liburne, a poznat je i po janjetini koja stiže i na stolove rafiniranih u jelu građana Rima. No, poznat je i po domaćemu proizvodu – ladvi, monoksilu, čamcu izdubenom u jednome komadu drva.
Kršćanstvo stiže na o. Krk vrlo rano, pa se utemeljuje i širi s tolikim usopjehom da je već u 5. ili 6. st. osnovana i biskupija, jedna od najstarijih uopće, koja – kao dio Katoličke crkve s centrom u Rimu – djluje i danas. U ranome srednjemu vijeku nadležna je neko vrijeme bila i za susjedno kopno, a od 20-ih godina 19. st. ima nadležnost i za ostale Kvarnerske otoke te za o. Rab i o. Pag. U ranim počecima dio je Akvilejskoga (Oglejskog) patrijarhata uvrh Jadranskoma mora i Salonitanske (Solinske) metropolije u Dalmaciji, kasnije i Zadarske nadbiskupije. U doba raspadanja Rimskoga Carstva (5. st.) i antičkog svijeta uopće te masovnih i krvavih “velikih seoba naroda”, pripadnici različitih azijsko-evropskih etnosa su “barbari” i pogani za “civilizirane” i kršćanske stanovnike propaloga Zapadnoga i postojećeg Istočnog Rimskog Carstva.

Tada otok dijeli nezavidnu sudbinu susjeda, pa je neko vrijeme i u sastavu germanskih (gotskih) država ili Istočnoga Rimskog Carstva (sa sjedištem u Carigradu) koje se održalo i transformiralo u Bizant. Tragova prolaznika ima i danas, npr., brajda i brajdica su germansko/langobarski nazivi, a krunica u Dobrinjštini – koznoce (u množini) avarska je riječ.
Krajem 6. i u 7. st. događa se veliki povijesni prijelom s dugotrajnim posljedicama koje traju sve do danas. Naime, već upozorismo: god. 599. prvi put su na hrvatskom prostoru spomenuti novi barbarski osvajači, Slaveni u Istri. Može se pretpostaviti da su gotovo odmah stigli i na susjedni o. Krk, od kopna udaljen svega desetak metara, najvjerojatnije u prvome vladu i ne baš miroljubivo, jer Fulfinum ostaje razrušen; otok, zatim, trajno naseljuju ti Slaveni, odnosno potonji Hrvati; vjerojatno su stigli u samo nekoliko rodova, možda i iz poljsko-ukrajinskim prostora, jer ima jezične bliskoće u nekim izrazima tamošnjih i ovdašnjih govora.
Najvjerojatnije, najprije, na obalnim uzvisinama sjeveroistočne strane otoka, Hrvati su ulili nov život u naselja i obnovili kaštele-gradiće, odnosno četiri jake, samostalne teritorijalne upravne jedinice za šire područje: Baška, Vrbnik, Dobrinj i Omišalj, s više desetaka pripadajući sela i zaselaka; kasnije su, ali gotovo uz samo more, takoder na području prethistorijskog života, formirali i Punat, na jugu. Hrvati zaposjedaju gotovo cijeli otok, osim njegova maloga, romanskoga dijela, potonjega talijanskoga grada Krka, osiguranoga veoma snažnim zidinama, pred kojima su osvajači morali zastati. Ili je u njima već splasnulo “babarstvo”, pa su se smirili, ioanko držeći u rukama gotovo čitav ostali dio Bodulije. No, veoma rano ima i tu tragova hrvatskih useljenika u grad Krk.
U daljim stoljećima, nakon propasti i gotske države, otok je dio veliko istočno-rimske odnosno bizant¬ske, pa franačke, hrvatske, hrvatske-ugarske, mletačke, francuske, austrijske odnosno austro-ugarske i tri jugoslavenske države; tu i dvije talijanske i jedna njemačka okupacija; od 90-ih godina 20. st. Bodulija je dio Republike Hrvatske.
Od važnijih povijesnih zbivanja treba upozoriti na to da je 680. god. do sada prvi poznati krčki biskup Andrija prisustvovao crkvenom saboru u Rimu, što govori o značenju Krčke biskupije u to doba, koja za svoga zaštitnika uzima Sv. Kvirina, sisačkoga biskupa i mučenika. Tako, u 10. st. nadležnost krčkih biskupa, rekosmo, širi se i na susjedno kopno. A u 9/10. st. na otok su (pretpostavlja se: kao otkupljeni robovi u Veneciji) iz Moravske stigli učenici općeslavenskih prosvjetitelja iz Grčke – braće Sv. Ćirila i Sv. Metoda Solunjanina, ali vjernih papi. Ti su glagoljaši proširili ovdje pismenost na staroslavenskom/starohrvatskom jeziku i na glagoljskom pismu do takve visoke razine da je Krk postao i ostao jedno od glavnih uporišta staroslavenske/satorhrvatske Sužbe Božje i glavnih rasadišta narodno-glagoljaške kulture u svijetu uopće. Naravno, takva snaga je zatorna, pa već u 11. st. otok je i centar veoma snažnoga narodnog, glagoljaškog otpora vladajućim ranofeudalnim državnim i crkvenim strukturama na istočnoj obali Jadrana; tako se otočni crkveni glagoljaški prvak Zdeda (Cededa), jedan od rijetkih Hrvata do 19. st. na biskupskome tronu u Krku, neporažen održao do svoje smrti na biskupskoj stolici u Krku, a smatra se da je dobio podršku i samoga pape. Tijekom niza stoljeća veoma značajnu ulogu odigrali su i glagoljaški seoski (ladanjski) kaptoli po krčkim gradovima/kaštelima.
Od 12. do 15. st. otok Krk je matični posjed feudalnih gopodara, u tome razdoblju u evropskim razmjerima poznatih kao knezovi Krčki. Pomišljalo se na to da su domaća, krčka obitelj iz grada Krka (gdje se prvi put spominju) ili vrbničkoga područja (ovdje su imali jedini kaštel/dvorac u unutrašnjosti otoka, uvrh Vrbničkoga polja: Gradec na Rogozniku /Rovozniku, s izvorom vode. No, oni su zapravo potomci dijele izbjegle antičke obitelji Frangipana/Frangepana u Rimu; jedan pripadnik skrasio se u Veneciji pa su njegovi potomci postali i duždevi, a ovi su u feud svojim rođacima dali Krk. Neobično vještom politikom svojih pripadnika, ta krčka obitelj postaje feudalni gospodar i drugih imanja u Hrvatskoj i drugdje, pa i na Apeninskom poluotoku, te je jedina jadranska porodica općenito koja se održala stoljećima, od 12. do 17. stoljeća. Između ostaloga, u Hrvatskoj su stalno ili povremeno držali gradove Rijeku, Kraljevicu, Ogulin, Senj, o. Brač, o. Lastovo itd., imali su posjede i u Bosni, Koruškoj (u Austriji), Mađarskoj, Italiji, Švedskoj itd.
Pomišlja se na to da bi prvi poznati knez o. Krka bio Sergije iz početka 12. st., koji je napadao i otok Rab, a u vojsci je i imao i Cresane, Osorane i Senjane. Međutim, stvarno prvi utvrđeni knez iz obitelji Krčkih, potonjih Frankopana jest Dujam I., a žena mu je Marija, koji se spominje u razdoblju od 1118.-1130. do 1163. godine; kao vazal upravo je on mletačkoga dužda primio otok u feud. Zadnji je na o. Krku 1480. god. stolovao Ivan VII., a za grob jedinoga pripadnika znamo da je na franjevačkome o. Košljunu; bila je ot kćerka toga Ivana VIII. – Katarina, žena Dandola i Foscola, pripadnika dužedvski obitelji (samo se pomišlja na to da je i Ivanovo posljednje počivalište na tome franjevačkome otočiću u Puntarskome zaljevu).

Neki od knezova Krčkih/Frankopana bili su i banovi-potkraljevi tadašnje Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije ili Hrvatske i Dalmacije (bez Istre), danski kraljevski namjesnici u Švedskoj, nadbiskupi, generali, književnici itd., te toliko imućni i moćni da je banu Nikoli IV. sâm papa, u osobnom susretu u Rimu u prvoj polovici 15. st. podijelio prezime Frankopan (Frankapan); bilo je to u skladu s obiteljskom tradicijom, a u vrijeme – po ondašnjoj modi – kada su zaželjeli da se stekne utisak kako imaju pretke u slavnoj antici. Pripadnici veoma stare, ali osiromašene rimske aristokratske obitelji Frangepani (Frangipani) rado su ih prihvatili kao svoje rođake; bili su u srodstvu, npr., i sa Sv. Grgurom, povremeno su gospodarili i Rimom, utjecali čak i na izbor papa, a rekosmo da su bili i mletački duždevi. Frankopani su se orodili i s više evropskih vladarskih kuća (npr., s kraljevskom u Napulju, duždevskom u Veneciji), s obiteljima pojedinih papa. Prema tradiciji, a i nekim dokumentima, vjerojatno su se pojedini Frankopani vratili na Apeninski poluotok te su dali napuljsko-molizanske i furlanijske Frangipane. God. 1480. Mlečani su im matični o. Krk oteli (zadnji otok na Jadranu koji još nisu imali), nakon što su u ratnom sukobu uspjeli izbaciti s otoka novodošle jedinice hrvatsko-ugarskog kralja Matije Korvina.
Posljednji rimski, izvorni Frangipani u 17. st. potvrdili su hrvatske Frankopane kao svoje najbliže srodnike pa su im ostavili svoja imanja u Rimu i markizat na jezeru Nemi. No, 1671. god. njihovu lozu u Hrvatskoj uspjeli su silom zatrti austrijski vladari Habsburzi. Ipak, od početka 17. do danas održali su se – smatra se – u okviru talijanske obitelji Frangipani kad Videma (Udine), u sjevernom dijelu današnja Italije; današaja glava kuće je grof Dujam (Doimo), dakle, s imenom prvoga poznatoga kneza Krčkoga.
U počecima jednog od dužih perioda mletačke vlasti (od 1480. do 1797. godine) Bodulija je još uvijek »Zlatni otok« – najbogatiji posjed Mletačke Republike na istočnoj obali Jadrana; ali, zbog neracionalnoga gospodarenja i pretjerane eksploatacije i prirode i ljudi, postupno je otok tako temeljito gospodarski upropašten da se, npr., i broj otočana smanjio čak na polovicu, pa se i otok od tada manje spominje u općoj povijesti. Privredno se počinje oporavljati tek u 18. stoljeću, u doba kada nekadašnja evropska i mediteranska velesila Mletačka Republika ubrzano propada; u potrazi za boljim životom i otok stižu mletački podanci iz venetskoga i drugih područja; oni koji su se skrasiali izvan grada Krka, redom se inkoporiraju u tamošnji svijet i pohrvaćuju.
Jedan od zadnjih većih tadašnjih istupa otočana na međunarodnom planu odigrao se 1571. godine: krčka galija sudjelovala je u velikoj bici kod Lepanta, kada su evropske države definitivno slomile pomorsku moć Osmanskoga Carstva. U 16. st. skršeni su reformatorski pokušaji u Katoličkoj crkvi i na o. Krku, uz pomoć inkvizicije, a vidljivi je odraz pobjede Rima nestanak oženjenih svećenika (bio je to zadnji ostatak u okviru Katoličke crkve na južnoslavenskim prostorima uopće). No, hrvatsku pa i ostalu evropsku javnost potresla je 1671. godina – u Bečkom Novom Mjestu smaknut je markiz Franjo Krsto Frankopan, književnik, zadnji knez Krčki u hrvatskim zemljama; zajedno sa sestrinim bratom banom Petrom Zrinskim i nekoliko drugih hrvatskih, slovenskih, njemačkih i mađarskih velikaša neuspješno se podigao protiv narastanja centralizma/aspolutizma Habsburgovaca, austrijskih i, tada, hrvatskih vladara, koji se orijentiraju prema zapadu Evrope (koja ima ogromne koristi od prekomorskih zemalja), a ostatke Hrvatske prepuštaju svojoj nemiloj sudbini (pljačkaškim upadima Osmanlija). Na širu povijesnu pozornicu otok ponovno dolazi tek u početku 18. st., kada otočić Sv. Marko u Burnom (Tihom) kanalu postaje gotovo predmetom državnog spora između Austrije i Venecije, ponajviše zato, jer nemoćna Mletačka Republika nije mogla spriječiti izgradnju Kraljevice na susjednom kopnu, uz samu državnu granicu, kao prve austrijske (ratne) luke.
U doba francuske ekspanzije širom Evrope, Bodulija se rješava vlasti Mletačke Republike koja se raspada 1797. godine I o. Krk je neko vrijeme dio Napoleonova Carstva; u suštini napredni sadržaji sustava koji oslobađa ljude kmetstva i kolonstva, na Boduliji nije donio koristi, većo bratno – okupator je opljačkao niz crkveno-vjerničkih dobara. Poslije Napoleonove propasti otok je pripao Habsburškoj Monarhiji. Dio je novonastale istarsko-kvarnerskootočne pokrajine austrijskoga dijela Monarhije, najprije sa centrom u Pazinu, a potom u Poreču.
Otok Krk opet se u široj javnosti javlja u 19. stoljeću. Naime, u okviru hrvatskoga narodnoga prepoda javljaju se odjeci i na o. Krku; njegov prvi vjesnik je spomenuti pop Ivan Feretić iz Vrbnika, polihistor i glagoljaš. Otok, uz Kastav postaje središte istarsko-kvarnerskoga otočnoga hrvatskog pokreta u borbi protiv vladajućega i osiljenoga talijanaško-talijanskoga tankoga vladajućega sloja, ojačanoga i brojnim došljacima sa sjevera Ašeninskoga poluotoka, također sada u Monarhiji. Uz biskupa Jurja Dobrilu i Matka Laginju iz Istre, jedan od vođa hrvatskoga narodnog preporoda te hrvatskoga političkog pokreta je dr. Dinko Vitezić iz Vrbnika, jedini hrvatski zastupnik u donjem domu parlamenta u Beču od 1873. do 1891. Upravo on je u parlamentu tražio da se govori i na hrvatskome jeziku, pa je tako u gradu Krku, snažnome talijanaško-talijanskome iredentističkom središtu, dočekao cara i kralja Franju Josipa I. i – demonstrativno – pozdravio na hrvatskom jeziku. Nacionalno-političko je plodno djelovanje triju biskupa – prvih Hrvata nakon niza stoljeća; bili su to Vrbničani Bartol Bozanić, Ivan Josip Vitezić i Franjo Anijan Feretić (tada su sufragani goričkoga nadbiskupa). U početku 20. st. grad Krk ishodište je klerikalizma koji prerasta u veoma sna¬žan katolički politički pokret na svim hrvatskim područjima, kao reakcija na širenje liberalizma i socijalizm, s elementima političkog i konzervativnoga umjetničkoga strujanja, pod vodstvom krčkog biskupa dr. Antona Mahniča, Slovenca.
Otok Krk se gospodarski počeo oporavljati tek u 18. st., u doba intezivnoga slabljenja Mletačke Republike, a duži niz godina mira u Habsburškoj Monarhiji u sljedećemu vijeku donio je znatne koristi, pa se javljaju i do tada nepoznate djelatnosti – turizam, prvi organizirani na hrvatskome prostoru, parobrodarstvo, npr., ali zato znatne udarce dobiva dotadašnja privreda zasnovana uglavnom na jedrenjacima i na starim sortama vina. Broj stanovnika naglije raste, ali ih otočno gospodarstvo ne može prehraniti, dok austrijska vlast ne pokazuje brigu. Rezultat – započinje prvo masovnije iseljavanje Bodula, pa i u prekooceanske zemlje. Stoga otočani počinju prihvaćati i socijalističku viziju svijeta; tako medu otočanima/zarobljenicima u Carskoj Rusiji ima poslije I. sv. r. aktivnih (i to viđenijih) sudionika Oktobarske revolucije i razvoja boljševičke Rusije (SSSR-a).
Nova, austrijska vlast, pod izgovorom modernizacije obrazovanja i prosvjete, ukida višestoljetne glagoljaške škole, poznate i izvan o. Krka; u školama je obvezan talijanski i njemački jezik. No, uz snažnu podršku navedenih krčkih biskupa, redom iz Vrbnika, postupno izrastaju hrvatske škole, tako da gubi utjecaj i središnja njemačko-talijanska škola u gradu Krku.

Štoviše, na tragu nekih drugih srednjih škola, vješti franjevci na o. Košljunu otvorili su potkraj toga stoljeća prvu gimnaziju na hrvatskom jeziku (privatnu). Na sve to nadovezao se veoma plodan rad biskupa Mahnića koji je u zaštitu staroslavenske Službe Boćje, glagoljanja i hrvatskoga jezika osnovao i Staroslavensku akademiju. Djeluje i njegova jaka štamparija »Kurykta«, pa upravo buja izdavačka djelatnost, u okviru koje je objavljeno više kapitalnih izdanja u kulturi i znanosti, napose iz glagoljaške prošlosti, visoke vrijednosti i danas.
Prvi svjetski rat nanio je teške udarce i Boduliji, iako ga neposredno nije zahvatio. Naime, i krčki muškarci pogibaju na raznim bojištima. No, na rušenju omražene Austro-Ugarske, npr., u bokokotorskoj pobuni ratne mornarice, te na organizacijskom stvaranju Jugoslavije mnogo su radili i Krčani, pa je, npr., zadnji predsjednik Jugoslavenskog odbora u emigraciji bio je dr. Dinko Trinajstić iz Vrbnika. Potkraj rata vlada na otoku glad i smrtonosna epidemija (“španjola”), od koje umire visok broj ljudi.
Od 1918. god. otok je opet u sastavu matice-zemlje Hrvatske, odnosno tada formiranih prvih jugoslavenskih državnih zajednica – najprije kratkovremene Države SHS (sa sjedištem u Zagrebu) pa Kraljevine SHS odnosno Kr. Jugoslavije (sa sjedištem u Beogradu). Sjedinjenje s maticom domovinom, međutim, osporio je Rim, središte u 60-im godinama 20. st. ujedinjene Kraljevine Italije, koja svojata cijelu istočnu obalu Jadrana. Tako je od 1918. do 1921. ta Savojska Imperija držala okupiranom i Boduliju; ali 1920. nije uspio spektakularni arditsko-legionarski pokušaj pjesnika/pustolova Gabriela D’Anunnzija da iz “svoje”, okupirane Rijeke osvoji i o. Krk te da ga time zadrži za Kr. Italiju; bio je to prvi uspješan oružani otpor prvim protofašistima na svijetu i prvi njihov poraz uopće.
Otok je dobio gimnaziju, ali je izgubio Staroslavensku akademiju; biskupija je u korist zadarske nadbiskupije, u okvioru Italije, izgubila otoke Cres, Lošinj itd.. Gospodarski proces s negativnim posljedicama, međutim, nastavlja se već i stoga jer otok postaje periferni dio države, na samoj granici prema Italiji, potpuno zaboravljen, s prekinutim tisućgodišnjim gospodarskim i drugim plodnim vezama. Velikosrpski Beograd ne mari za periferne dijelove svoje države, zadovoljan naglim proširenjem Karađorđevićeve Kraljevine Srbije. Ni nešto razvijeniji turizam, npr. više ne može prehraniti otočane koji se masovno iseljavaju, pa se na otoku javljaju i ideje o radikalnijoj promjeni situacije. Tako je prva organizacija Komunističke partije Jugoslavije na Kvarnerskim otocima osnovana u Puntu, a u drugoj polovini 30-tih godina na Krku djeluje jedini Kotarski komitet KP Hrvatske u Kvarnerskom primorju. Ima i sudionika protufrankističko-fašističkog rata u Španjolskoj. Otok su posjetili vođa Hrvatske seljačke stranke Stjepan Radić i KP Jugoslavije Josip Broz Tito.
God. 1941-1943. otok ponovno drži okupiranim Savojska Imperija, ovaj put fašistička, a od 1943. do 1945. god. nacistička Njemačka. Okupatori su osnovali na dijelu Hrvatske Nezavisnu državu Hrvatsku, ali to nema bitnijega odjeka na o. Krku; uostalom, njeni su se nositelji kvislnzi/ustaše već u maju 1941. odrekli i Bodulije u korist Italije. Okupatori vladaju buntovnim otokom samo represivnim mjerama (već u 1941. god. trećina svećenika u Krčkoj biskupiji je pohapšeno, stavljeno u zatvore ili internirano u Italiji). No, od početka, od 1941. do 1945. god. i na otoku traje narodnooslobodilački rat, u kojemu – pod vodstvom KPH (u okviru KPJ) – masovno sudjeluju i Boduli. Otok je, npr., imao i vlastitu parti¬zansku borbenu grupu, a prvo tijelo vlasti na Kvarnerskim otocima, Mjesni NOO osnovan je u Krasu na Božić 1942. u župnome uredu toga dobrinjskoga sela; množe se ta tijela vlasti države u nastajanju, pa od slijedeće godine djeluje Kotarski narodnooslobodilački odbor itd. Nakon kapitulacije Kr. Italije ujesen 1943. god. na otoku je boravio i dr. Ivan Ribar, predsjednik AVNOJ-a, najvišega (ratnoga) tijela treće Jugoslavije. Od važnijih događaja treba spomenuti da je preko otoka, s kopna za o. Lošinj prošla velika skupina četnika (srbijanskih i četnika iz drugih jugoslavenskih područja), suradnika okupatora, koji su se sada namjeravali predati Anglo-Amerikancima (koji nisu došli); skršili su ih uglavnom sami otočani. Nakon mjestimice i žestokih borbi, u kojima su sudjelovali i, jedinice 26. dalmatin¬ske divizije NOV i PO Hrvatske, u kojima sudjeluju, npr., i Hercegovci i Slovenci, uništile su ili istjerale nacifašističkog njemačkog okupatora i kvislinge/ustaše, pa su otočani 17. travnja 1945. god. dočekali nacionalnu i socijalnu slobodu.
Pojedini dijelovi otoka su i materijalno stradali; tako je, npr., u kolovozu 1944, u doba stoljetne svetkovine Stipanja njemačko-nacistička/ustaška kvislinška jedinica dinamitom srušila višestoljetni župni zvonik u Dobrinju i pobila ljude. Spaljena je te godine, npr., škola u Staroj Baški. Otočani su u II. sv. r. u znatnom broju padali kao borci i žrtve nacifašističkog terora na samome Krku, ali i u drugim krajevima Jugoslavije, u konclogorima smrti Njemačke i Italije te u zapadnim savezničkim jedinicama na svjetskim frontovima. Na samome otoku poginuli su čak i vođe krčkoga NOP-a, Petar Franolić i Čedo Žic iz Punta, sekretari Kotarskoga komiteta KPH i SKOJ-a o. Krka.

SUVREMENO DOBA

Djelatnost stanovnika o. Krka temeljito se počinje mijenjat u razdoblju poslije 1945. godine, te se njihov život i slika Bodulije znatno razlikuje danas i od one – samo – prije tridesetak godina. Naime, već 1944. god. široki antifašistički i oslobodilački NOP pretvara se u socijalističku revoluciju. Stoga, u počecima mira otok i dalje nazaduje, u skladu s rigidnim staljinističkim sustavom vlasti koji traje do kraja 40-tih godina. No, represija je prema otočanima trajala relativno kratko vrijeme i ne toliko s pogubnim odjecima; ipak, nazadovanje općenito traje do 60-ih godina, stoga i dalje traje pojačano iseljavanje. Znatnu pomoć pružaju emigranti iz SAD, ali privredni oporavak vidljivo počinje s trajektnim povezivanjem s kopnom (Crikvenica-Šilo, prvo jednoga otoka na hrvatskoj obali), tako da je do kraja 80-ih godina Bodulija u takvome naglom privrednom usponu da toga desetljeća zauzima čak prvo mjesto među svim općinama u SR Hrvatskoj. A Krčka biskupija u svoj sastav opet dobiva ostale Kvarnerske otoke. Otočani imaju standard kao ostali stanovnici, npr., zapadne Evrope.
Mali je broj onih otočana koji se bave i nekadašnjim osnovnim djelatnostima iako su neke sačuvane, npr. u poljoprivredi (osobito: vinova loza i povrće u Vrbniku; god. 1962. na otoku je još uvijek bilo čak oko 160000 stabala masline), stočarstvu (naročito je mnogo ovaca s centrima u Vrbniku i Bašćanskoj dolini) i ribarstvu (plava i plemenita bijela riba te rakovi s centrom u Krku); u uvali Klimno (Kivna) nekada se uzgajalo, ali se nije uspjelo formirati akvatorij od 6.000 m2 za uzgoj oko 400.000 kg kamenica, dagnji, lubena i cipala.

Međutim, sasvim je nestalo nekada osnovno zanimanje – osobito zapadnog dijela otoka – sječa i prodaja ogrijevnog drva (koje je osobito koristila Rijeka, a sve do 60-ih godina izvozilo se i u Italiju). No, otočani su sve češće nalazili posao u starim, sve razvijenijim (brodogradnja) i novootvorenim industrijskim pogonima (plastika, tekstil, petrokemija, građevinarstvo, itd.), a naročito u veoma razvijenoj turističko-ugostiteljskoj privredi (otočna velika poduzeće te ona sa sjedištem u Rijeci) u svim obalnim mjestima (Omišalj, Njivice, Malinska, Porat, Krk, Glavotok, Skrpčići-Pinezići, Kornić, Punat, Stara Baška, Baška, Vrbnik, Šilo, Klimno, Čižiće), ali sve više i u unutrašnjosti otoka. Osobito brzo i snažno su se razvijali pioniri turizma Baška i Malinska, s korijenima još iz 19. st., dok je grad Krk već 1849. god. imao »turistički« odbor, prvi u hrvatskim (i jugoslavenskim zemljama uopće). Ta¬ko je otok dobio, npr., i cijeli hotelski grad »Haludovo« u Malinskoj, s »Ribarskim naseljem«; formirano je i više naturističkih i auto-kampova – Bunculuka u Baški, Konobe u Puntu, Ježevac u Krku, itd. Veoma se razvila i postala bogata kućna radinost, a djelovalo je i desetak snažnih turističkih društava udruženih u Turistički savez općine o. Krka. Npr., pred Domovinski rat, god. 1988. otok ima 35445 smještajnih kapaciteta, od toga u ho¬telima preko 7000, u odmaralištima za djecu i odrasle 3270, a u privatnom smještaju gotovo 14000 kreveta; postojalo je do 4000 i pomoćnih kreveta te preko 5000 registriranih vikend-kuća (uglavnom su izgrađene poslije 1960. godine, ali ima i znatan broj službeno neregistriranih). U auto-kampovima bilo je mjesta za oko 12500 kamp jedinica. U razvoju ugostiteljstva i turizma nezaobilazna je »Marina« u Puntu, prvo i najveće prihvatilište jahti u tadašnjem jugoslavenskom odnosno u današnjemu hrvatskom dijelu Jadrana. Sve veću ulogu imaju privatne ugostiteljske radnje.
Ljeti – umjesto oko stalnih 15000 stanovnika – na otoku znalo je odjednom biti i oko 80000 turista. U 1987. god. na otoku je službeno registrirano čak oko 385000 turista, od čega je 304000 stranaca; ukupno je ostvareno 3,000.000 noćenja (2,302.000 stranih), no smatra se da je još isto toliko (!) bilo neoprijavljenih turista i noćenja. Službeni devizni priliv od noćenja stranaca bio je 78,000.000 USA dolara, no, smatra se da je još isto toliko (!) bilo i neslužbenoga priliva novaca. To blagostanje ogleda se i u naglome povećanju broja, npr., automobila.
Najveće krčko poduzeće bila je Radna organizacija Punat, a sastojala se od brodogradilišta, tvornice vijaka i spomenute marine. Kod Omišlja je podignut i ogromni INA-petrokemijski kompleks koji je zapošljavao preko 700 radnika, a u ukupnom prihodu općine o. Krk sudjeluje u 1987. god. s 52%, te se nastavlja širiti. Kod Omišlja je podignut i Aerodrom »Rijeka« i izrađen početak medunarodnoga »Jugoslavenskog naftovoda« (JUNA, s odvojkom za Mađarsku), od 90-ih godina Jadranski naftovod (JANAF), s tankerskom lukom; na susjednom Vozu, prema kopnu kod «Krčkoga mosta», započeto je bilo, ali nije dovršeno podizanje većeg pogona Brodogradilišta »3. maj« iz Rijeke; ovdje djeluje i pogon kamenih proizvoda »Tihe« iz Šila. Veće su radne cjeline bile »Krkplastika« u Krku, građevinska poduzeća GRO Krk i spoenuta »Tiha«, te »Vrbenka« u Vrbniku – prvo krčko poduzeće koje je prekoračilo kanal Maltempo i otvorilo pogon i na kopnu (u Slunju); povremeno su u tome aktivni i građevinari. Zaposlenih je 1987. god. bilo 6882, gotovopola radno sposobnih otočana, od toga u društvenom sektoru 6242, a u privatnom 640. Velik je broj otočana našao zaposlenje i na susjednoj obali, osobito u Rijeci, pa i u prekomorskim zemljama.
Na sjeverozapadu o. Krk je preko otočića Sv. Marko (nekadašnji Almis) »Titovim» odnosno današnjim «Krčkim mostom« povezan 1980. god. s kopnom prema Kraljevici i jadranskoj cestovnoj magistrali; most je izuzetno originalan te veoma velik i kompliciran projektantski i građevinski poduhvat, s dva armiranobetonska luka (kroz koji ide i niz naftnih, elektro, vodo i telefono-vodo¬va). Najduži je luk mosta takve vrsti na svijetu, koji ukupno (dva luka) ima 1209,5 m. Otok je kod Omišlja dobio i Aerodrom “Rijeka”, koji je pustio u promet Josip Broz Tito, tada predsjednik SFRJ (posjetio je i Malinsku). Otok s kopnom – prije uz stalni, a danas uz povremeni avionski promet – vezuje više autobusnih a povremeno (ljeti) tekle su i brodske linije. Postojala je i redovna, stara trajektna veza na sjeveroistoku (Šilo – Crikvenica), povremeno na jugu (Krk – o. Rab) te istoku (Baška na o. Krku – Senj na susjednom kopnu – Lopar na o. Rabu), a i danas se održava takva stalna veza na zapadu (Biska – o. Cres i o. Lošinj) te ljetna na jugu (Stara Baška – Lopar na o. Rabu).
Do šezdesetih godina samo je veoma mali broj većih naselja opskrbljivan električnom energijom iz vlastitih izvora; od tada je otok podmorskim kabelima s kopna (otočić Košljun s o. Krka) prima električnu energiju te dio vode (preko mosta, ali najveći je priliv još uvijek iz vlastitih izvora, uglavnom iz dva jezera – Jezera kad Njivica i u Ponikvama). Krk je povezan s kopnom i telefonskim, telegrafskim te radio-sustavom.
Na otoku djeluju – u novopodignutim zgradama do kraja 80-ih godina – veoma moderni (u nekim elementima čak i raskošni) osnovnoškolski, srednjoškolski, zdravstveni, poštanski i ljekarnički centri, uz niz većih i manjih prehrambenih i drugih suvremenih opskrbnih kuća.
Otok je i prije i poslije II. sv. r. bio administrativno uređen kao kotar s više općina; potom je bio općinska komuna, s centrom u gradu Krku, kao i tisućljećima prije toga, s presudnim utjecajem ostalih šest povijesnih središta. Dio je bio Zajednice općina Rijeka (Istra, Kvarnersko primorje, Gorski kotar). U 90-im godinama otočna općina razdijeljena je na grad Krk te na – uglavnom povijesne – prostore općina Baška, Dobrinj, Dubašnica-Malinska, Omišalj, Punat i Vrbnik. Otok je uključen u tada nastalu Primorsko-goransku županiju, i dalje sa središtem u Rijeci. Biskupija je i dalje sufraganska – ranije – Riječko-senjskoj, a sada Riječkoj nadbiskupiji/metropoliji. Do danas su gotovo sva naselja povezana asfaltnim cestama (neke su gotovo u obliku dijela autoputa), a na taj način otvoreno je i niz novih pristupa moru.
Skupština jedinstvene općine o. Krka je 1983. god. donijela odluku o ustanovljenju – u čast godišnjice oslobodenja 1945. godine – Priznanja općine Krk »17. travanj«; ta najviša nagrada otočne komune davala se od tada svake godine najistaknutijim pojedincima, radnim i drugim organizacijama (npr., dobio ju je i franjevački samostan na o. Košljunu) Slijedeće je godine o. Krk dobio i svoj zajednički grb, prvi put u svojoj dugoj povijesti (nerijetko ga je zamjenjivao ćuk ili sova u grbu grada Krka). No, u 90-im godinama, s promjenama u odnosu prema NOP-u i razvoju od 1945. do 1991. uklinuti su nagrada i grb, a uništeno je i nekoliko spomenika poginulim borcima NOR-a i žrtavama okupatora.
Otok Krk je u “samoupravnome socijalističkom periodu” – naročito od kraja petoga do pačetka osmoga decenija – od puštanja u promet prve trajektne veze između Šila i Crikvenice pa do “Titova mosta« doživio izuzetno brz, snažan i pozitivan uspon te golemu ekspanziju u privrednome, kulturnom i drugom pogledu, najveću u svojoj više milenija dugoj povijesti. Potkraj 80-ih godina otočna komuna Krk je materijalno najznačajnija među preko 100 općina u SR Hrvatskoj. O tome dovoljno govori, npr., pojava televizijsko središte samo za Vrbnik – prvo takvo za jedno naselje u SFRJ, kao i ljetno emitiranje drugoga tv centra iz Omišlja za cijeli Riječki zaljev.
Taj veoma plodan, pa i buran razvoj, nakon stagnacije prvih godina poslije završetka II. svjetskoga rata, utjecao je plodno na cjelokupni život Bodulije. No, gotovo odjednom je prekinut u početku 90-ih godina, kada su SR Srbija i SR Crna Gora osporili pravo ostalih pet jugoslavenskih republika da se izdvoje iz SFR Jugoslavije, u kojoj su pokušali dominirati obnovljeno velikosrpstvo i jugounitarizam. Pravo da sami izaberu svoj put u budućnost osporeno je čak i velikosrpskom i jugounitarističkom oružanom agresijom na Sloveniju, pa se rat proširio i na Hrvatsku, a potom rat i na Bosnu i Hercegovinu (osamostaljena Makedonija je izbjegla ratnoj tragediji). Na otoku je formiran Združeni odred, odred Narodne zaštite, pa vod Zbora narodne garde te – u srpnju 1991. – 4. bataljun 111. brigade vojske Republike Hrvatske. Ratni okršaji, doduše, nisu neposredno zahvatili otok, ali krčki bataljun ratovao je u Lici. SFRJ se ipak raspala, s njime i “socijalistički” društveni sustav pod vodstvom SRJ, a SRH se osamostalila kao Republika Hrvatska.
U vrijeme toga Domovinskog rata od 1991. do 1995. god. na frontu/bojišnici palo je niz otočana, a otok je rado primio više tisuća izbjeglica iz raznih krajeva ratom ugrožene Hrvatske te Bosne i Hercegovine, koji su bili smješteni u hotelima i drugim turističkim objektima, pa i kod poznanika i prijatelja. Čak su na otoku za njih djelovala i dva srednjoškolska i jedan osnovnoškolski centar, pa je sve donedavno bilo izbjeglica i prognanika koji su čekali na povratak svojim domovima. Krčki aerodrom primao je i strane vojne i druge avione.
Iako se turističko-hotelijerski život naglije obnavlja nakon pobjede nad agresorima, pa postaje primjer i drugim dijelovima hrvatske obale, obnavljanje teško pogođene privrede još uvijek traje, s teškim posljedicama, “pretvorba, tj. privatizacija do tada društvenih poduzeća, u načelu nije uspjela. Tako su propali i nekada veliki i u svjetskim razmjerima turistički objekti, poput, npr. velikoga turističkoga grada “Haludova” u Malinskoj, pa tvornica vijaka u Puntu itd. Isto tako traje ponegdje i svojevrsna nebriga za budućnost, među ostalim i u vidu tzv. nagle “apartmanizacije”, tj. neorganizirana građevinska djelatnost uz obalu. U posljednjim godinama otok je naglije postao središte općehrvatske pažnje zbog sve organiziranijih otpora širenju rafinerijsko/naftnih postrojenja u podnožju Omišlja i povezivanju JANAF-a s ruskom naftnom industrijom (čak u Sibiru), što postaje i politički problem za cijeli Jadran (susjedna Italija i Slovenija ne pokazuju takvu brigu). No, znatno manje pokazuje se eko/briga za sâm otok Krk. Zbog toga gotovo nestaju stoljetne vrste biljaka i životinja, veoma zanimljivi i za turiste (npr. slavuji, raritetni supovi i u svjetskim razmjerima), ali se nedopustivo za jedan otok masovno pojavljuju tzv. divlje svinje, pa čak i – medvjedi (!). Pojedini dijelovi otoka kao “prašume” postaju nepristupačni, prvi put u milenijskoj prošlosti.
Usprkos svemu, Bodulija se i u tome novome, teškome, posljeratnome nevremenu održala. I život danas na o. Krku više ni po čemu se ne razlikuje od urbaniziranih područ¬ja na kopnu, osim uz neke posebne izuzetke – u zadnje vrijeme osjeća se još veći interes i pridaje još veća pažnja čuvanju i obnovi nekih starih običaja i građevinskoga nasljeđa, oživljavaju se i neka stara privredna područja, npr., maslinarstvo. Štoviše, npr., Građevinsko poduzeće “Krk” u Krku nalazi se u ekspanziji, među vodećima u Hrvatskoj, a vrbničko bijelo vino žlahtina podrlo je u sâm vrh hrvatske potražnje (postalo je poznato i u više stranih zemalja)
Svakako, jedan od najznačanijih događaja u povijesti Bodulije i Bodula pada u te naše dane. Naime, u dosadašnjem dvomilenijskom životu Sv. Stolice, dva su puta pape, ali slučajno (zbog nevremena) posjetili Zapadnu Hrvatsku, i to Aleksandar u srednjemu vijeku Rab i Pio u novome vijeku zapadnu Istru. No, na svoje jubilarno stoto pastoralno putovanje, od 5. do 9. lipnja 2003. godine, papa Ivana Pavao II. krenuo je upravo u Hrvatsku, doletjevši na omišaljski aerodrom “Rijeku” i s mjega odlazeći na putovanja u druge krajeve Hrvatske; iz Omišlja je brodom krenuo u Rijeku, gdje je imao sjedište i iz nje je automobilom dolazio na krčki aerodrom i odlazio s njega. Dočekali su ga predsjednik Republike Hrvatske Stipe Mesić, kardinal Josip Bozanić, krčki biskup dr. Valter Župan, drugi uglednici i veoma mnogo poštivatelja, među njima i nekoliko tisuća Krčana. Krčki biskup je svaki dan ispraćao i dočekivao Sv. Oca, a 8. VI. poklonio mu je vrbnički Vesperal, naravno, pisan glagoljicom. No, nažalost, svjetski interes za papin svakodnevni boravan na o. Krku nije iskorišten za upoznavanje stranoga svijeta s raznim bogatstvima o. Krka (iako je ogroman broj novinara pratio papu).

KULTURNA BAŠTINA

Ogromna je i naročito vrijedna otočna kulturno-povijesna i umjetnička baština, najprije antička,napose romanska, a zatim srednjovjekovna, slavenska, hrvatska; ona se obogaćuje i stvaralaštvom današnjih generacija.

Ima nešto nalaza nepoznatoga prastanovništva, ali osobito je značajna ostavština Liburna i Helena. Tu su i mnogi rimski spomenici (mozaici u Krku i Baški, terme u Krku, pronađeni natpis o Fulfinumu, npr.), velike ranokršćanske bazilike (ostaci kod Omišlja, a u Krku je postala katedrala), starohrvatske (Sv. Krševan u Poljicima i Sv. Dunat ispod Kornića) i ranoromaničke crkve (Sv. Vid Dobrinjski i Sv. Lucija u Jurandvoru) te trobrodne romaničke bazilike (Sv. Marija u Omišlju, te ka¬tedrala i crkva sv. Kvirina u Krku, koja je – kao rijetko koja na Jadranu – izgrađena na kat) i gotičke crkve. Sačuvani su dijelovi antičkih i sredjovjekovnih zidina i kula (Krk i Vrbnik), niz zvo¬nika, te mnogo raznovrsnih djela iz narodnoga gradevinarstva, običaja i života (npr., mnogo je sačuvanih gumna u Dobrinjštini; stočarski »razgon« u Vrbniku itd.); isto tako su i vjerske svetkovine stalni, višestoljetni dio narodnoga života, npr., Badnjak, Božić, Uskrs, Lovrečeva u Krku, Ivanja u Vrbniku, Stipanja u Dobrinju, Apolinarova u Dubašnici, Stomorina u Omišlju, Antonja u Krasu itd. Te svetkovine nisu prekinute ni u doba tzv. komunističkoga i tzv.samopravnoga socijalističkloga razdoblja. Štoviše, za razliku od nekih drugih područja na kopnu, na Boduliji su sačuvana i svetačka imena naselja. Uz narodne svetkovine vezana su i jela, npr., «bakalaj na krčki način», šurlice, ledvenica, makaruni, žvacet itd., i kolači, npr., friti, orihnjača, presnac/presnec/presnoc sa sirom itd.
Osobito se ističu brojnošću i vrijednošću kameni i rukopisni izvorni spomenici, napisanii glagoljskim pismom i starosla¬venskim jezikom (u hrvatskoj redakciji). Između ostalih, tu je »Krčki natpis« (Krk, 11. st.) te – nikada ga nije dovoljno istaknuti – spomenuti najveći na svijetu glagoljski kameni spomenik, najpoznatiji i jedan od najstarijih: benediktinska «Bašćanska ploča» u crkvi Sv. Lucije u Jurandvoru, vjerojatno iz 1105. godine. To je zapravo prvi krsni list svih Hrvata na hrvatskom jetziku – prvi put se navodi riječ hrvatski u spomenu imena hrvatskoga kralja Zvonimira (1075-1089); kao najdragocjeniji hrvatski spomenik danas se čuva u atriju Hrvatske (prije Jugoslavenske) akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Iz 11. st. je i »Kločev glagoljaš« – rukopis nabožnog sadržaja, koji je nađen u ostavštini kneza Ivana VII. Frankopana, nesuđenoga bečkoga gradonačelnika u 15. stoljeću, preminuloga na austrijsko-mađarskoj granici. Krk je dao i najstariju poznatu hrvatsku glagoljsku ispravu »slav-noga” ili “Slavena Dragoslava« (Dobrinj, možda iz 12. st.), statut otoka (tzv. Vrbanski, 1388), posljednju štampanu glagoljsku liturgijsku knjigu čiste hrvatske redakcije i sa starom slavenskom nomenklaturom – brevijar Omišljanina Nikole Brozića (1561), vrlo velik broj drugih dragocjenih vjerskih, pravnih, književnih i ostalih rukopisa te tiskanih djela i spisa, itd.; ima i inkunabula/prvotisaka. Ni vladavina Mletačke Republike, čija su tijela uprave iz grada Krka forsirala, npr., latinsko-talijanski notarijat, nije uspio onemogućiti pisanje dokumenata i na hrvatskom jeziku i glagoljskim pismom te stvaranje razgranjenoga hrvatsko-glagoljskoga notarijata, bratovštinskih (brašćinskih) karitativno-vjerskih udruženja, kao i svećeničkih glagoljaških škola (sve do 19. st., osobito u Vrbniku, kad ih zabranjuje Austrija u korist talijansko-njemačkih škola). Po osebujnoj hrvatskoj glagoljskoj baštini otok je najbogatiji u svijetu, a na posebno ističemo da se povremeno staroslavenski napjevi još i danas čuju u crkvama. Od skladbi isto tako ističemo jednu od najpoznatijih općehrvatskih himni – «Va se vrime godišća», čiji je prvi trag zabilježen upravo na Boduliji, a ujedno je i prvi do sada poznati zapis pjesme na hrvatskome jeziku (12. st.).
Za razvoj srednjovjekovne kulture na o. Krku, s bogatim kasnijim nasljeđem, osobito su zaslužni redovnici – učeni glagoljaši-benediktinci, pa smo i spomenuli da su dali izraditi «Bašćansku ploču». Kao raritet treba istaknuti da su oni ispod Omišlju (uz susjedni Senj četiri godine prije) bili toliko ugledni da su od samoga pape Inocencija IV. uspjeli 1252. god. dobiti izuzetno rijetko pravo u kršćanskom svijetu – da se u crkvi služe materinjim, a ne latinskim jezikom i pismom (do tada moglo se rabiti samo hebrejski, grčki i latinski jezik u obraćanju Bogu!). Plodno i danas djeluju redovnice Benediktinke, Milosrdnice Sv. Vinka Paulskoga, Sv. Križa, Presvetog Srca Isusova i karmelićanke Presvetoga Srca, franjevci Trećoredci i Mala braća i drugi.
Veoma je živ i bogat narodni govor, u četiri verzije čakavskog dijalekta hrvatskoga jezika (upitna je, rekosmo, zamjenica ca, ča, če i čo); u 19. st. djelomice su prihvaćeni i talijanizmi. Iako je štokavština u službe¬noj upotrebi, i danas se uglavnom govori narodnim govorom. Nažalost, u 19. st. zamro je i prastari romansko-veljotski ostatak govora, tzv. dalmatski, a tada nestao je i vlaški.
Otok je poznat i po osebujnom, a opet raznolikome narodnom melosu i folkloru (sopele/sopile samosvojan su ostatak iščezloga srednjovjekovnog muzičkog instrumenta u obliku oboe). Svake se godine – od 1935. god. u drugome mjestu – priređuju festivali narodnoga plesa (najstariji takvi u Hrvatskoj), od 1986. povremeno u Dobrinju i pjesme i svirke, a u Pinezićima natjecanja sopelaša. Redovito se u gradu Krku i izvan njega održavaju Ljetne igre o. Krka, s bogatim muzičkim sadržajima. I danas djeluje Limena glazba, osnovana u gradu Krku još u 19. stoljeću.
Na otoku ima više većih muzejskih zbirki i biblioteka, npr. u samostanu marljivih franjevaca na Košljunu – otočiću u Puntarskom zaljevu, koji je u cjelini zaštićeni povijesni spomenik i prirodoslovni rezervat; Košljun je – sa svojim desetak zbirki – takoder od šezdesetih godina dalje doživio svoju bogatu renesansu, te je postao najposjećenija muzejska institucija u Zapadnoj Hrvatskoj. U Krku je od 40-ih godina 19. st. velika »Algarottijeva biblioteka« te veoma vrijedna zbirka muzičkih instrumenata u Biskupiji; u Vrbniku je od početka stoljeća »Vitezićeva biblioteka« s petnaestak tisuća svezaka. U Baški je u naše vrijeme otvoren zavičajni muzej, a u Dobrinju etnografska zbirka o. Krka, sakralni i privatni muzej; u Portu je muzej formiran u franjevačkom samostanu; u Puntu je sačuvan toš (proizvodnja ulja od maslina). U Polju i Puntu su bili nukleusi zasebnih muzejskih zbirki NOB-e, koji su ukinuti potkraj 20. st., u doba nerazumijevanja te značajne povijesne pojave. U gradu Krku niz godina djeluje i likovna kolonija. U vezi s likovnim životom, treba spomenuti da se na otoku čuva više djela poznatih umjetnika iz prošlosti (Veneziano, Palma, npr.), a kod Vrbnika je sačuvan najstariji crtež hrvatskog broda (iz 13. st.; 80-ih je opisan i rekonstruiran u modelu). No, Krk ima i vlastite likovne umjetnike.
U otočnom središtu, u početku 20. stoljeća, biskup Antun Mahnić (rekosmo: Slovenac Anton Mahnič) osnovao je Staroslavensku akademiju (nasljednik je danas Staroslavenski zavod u Zagrebu); treća je takva znanstvena institucija u južnoslavenskim zemljama (nakon. Jugoslavenske, današnje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu i Srpske akademije nauka u Beogradu), s nizom stalnih i posebnih izdanja, kao i više časopisa i zbornika: »Hrvatska straža«, »Luč«, »S. S. Euharistia«, kasnije »Svećenička zajednica«, «Cvijeće Srca Isusova», te »Acta Curiae Episcopalis Veglensis« i gospodarsko-politički list »Pučki prijatelj«. U 19. st. djelovala je neko vrijeme i franjevačka štamparija Dragutina Parčića u Glavotoku, a u početku 20. st. u Krku biskupova «Kurykta».

Otok je postajao veoma popularan, osobito u vezi s naglijim rastom turizma – čak je prije I. sv. r. u Pragu izlazio časopis »Baška« koji su edirali češki ljubitelji toga dijela otoka. »Krčki kalendar« kratko vrijeme publiciran je tridesetih godina u Zagrebu, pedesetih u New Yorku, a danas u Rijeci. Na incijativu košljunskih fratara, koju su odmah prihvatili nadležna tijela vlasti i političkih organizacija, od 1970. god. publiciraju se »Krčki zbornik« (izašlo je 50-ak svezaka) i «Posebna izdanja» Povijesnoga društva/udruge o. Krka (40-ak knjiga), a neko vrijeme izlazile su i »Krčke novine«. U zadnjih je dvadesetak godina na otoku i van njega objavljeno i mnogo drugih knjiga, studija i drugih radova o Boduliji – kao nikad prije, među njima i niz fotomonografija. God. 1938. snimljen je (do sada poznato) prvi dokumentarni film »Krk – najveći i najznačajniji otok Jadranskog mora«; od tada do danas snimljeno je niz dokumentarnih i tv-filmova, hrvatskih i stranih. Otok ima i nekoliko razvijenih sportskih disciplina, pa je tako osobito bio uspješan streljački sportski klub »Dub« iz Malinske. Specifična je, ali zato isto tako je bila bogata djelatnost i više drugih udruženja, npr. Filatelističkog društva. Primjetna akcija obnove – restauriranja i konzerviranja spomenika kulture, u če¬mu prednjači samostan franjevaca na o. Košljunu. Turistički savez općine s turističkim društvima i drugim organizacijama započeo je s takvom širom akcijom pa je od prvih većih zahvata priveden korisnoj svrsi, npr., Kaštel u gradu Krku, a uređene su i krčke gradske zidine. Bašćanska općina izvela je velike i opsežne istraživačke i konzervatorske radove na kompleksu bendiktinskog samostana i crkve Sv. Lucija u Jurandvoru; očistilo se i područje ostataka bazilike u Sepnu podno Omišlja. Spomenuli smo da je djelovala interna televizija (Vrbnik) i ponešto šira (Omišalj), a danas je aktivan Radio Otok Krk (OK) u Krasu. Uglavnom preko ljeta u mnogim se mjestima održavaju likovne i druge izložbe, te glazbene manifestacije.

To je činio i predsjednik Republike Kostarike Francisco Orlich/Franjo Orlić, porijeklom iz Punta, a to radi i jedini kardinal s otoka Krka, mons. Josip Bozanić, nadbiskup i metropolit zagrebački, raniji krčki biskup. Svakako, najveća je prednost o. Krka pred drugim sredinama i to što je glavni temelj glagoljanja – staroslavenske/starohrvatske Službe Božje, goleme glagoljske pisane baštine, crkvene i svjetovne, pa tako u njoj i “Bašćanske ploče”, najvećega kamenoga glagoljskog spomenika koji je istodobno i prvi krsni svih Hrvata na hrvatskome jeziku i pismu. U najnovije doba o. Krk je vodeći turističko-hotelijerskoj privredni prostor, čiji je burni razvoj bio prekinut u 20. st. u tri navrata, u doba I. i II. svjetskoga rata te talijansko-fašističkom i njemačkom-nacističkom okupacijom, kao i u doba velikosrpske agresije u prvoj polovici posljednjega desetljeća 20. stoljeća, na koju su i Boduli odgovorili aktivnim uključenjem u Domovinski rat. Otok i danas svojataju iredentisti u Italiji, ali i velikosrpski i velikoslovenski pojedinci ili skupine. Pale su i brojne ljudske žrtve na frontovima, jer rat nije neposredno zakoračio i na otok, ali zato je primio na duži rok nekoliko tisuća izbeglica i prognanika iz ratom zahvaćenih ostalih dijelova Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Privredni i drugi život – kao i poslije oba svjetska rata – bio je zakočen, ali sada se ubrzano oporavlja, pa je Bodulija opet pri vrhovima – napose – privrednoga razvoja u Republici Hrvatskoj.

Akademik Petar Strčić
upravitelj Arhiva HAZU, Zagreb