Izlet osmaša na Velebit

Kad smo se početkom  školske godine odlučili zaputiti na Velebit  krajem listopada ili početkom studenog, bili smo svjesni da se izlažemo mogućem otkazivanju plana s obzirom na  ćud planine i vremenske (ne)prilike koje bi već tada mogle vladati na višim nadmorskim visinama. Ispostavilo se da smo bili u pravu. Dan prije našega polaska zima je po prvi put ove godine pokazala zube. Srećom je odlučila poslati nam jaku buru, ne i snijeg. Time nam je omogućila da krenemo na put.

Prvu smo stanku napravili neposredno prije Senja, pored Sunčanika. Utvrdili smo zemljopisni smještaj i niz drugih pojedinosti koje su iz toga proizašle. Svidio mi se osjećaj koji pruža poznavanje zemljopisnih činjenica koje upućuju na povezanost čovjeka i Zemlje. Zadrhtala sam pred njime. Uspon na Velebit započeo je nakon Svetoga Jurja. Uske li i zavojite ceste! Istodobno, prekrasnog li pogleda na otočne goleti Raba, Krka… Strpljivo, iz zavoja u zavoj, napredovali smo u visinu. Tu i tamo kokoši na cesti. Krava. I poneki krezubi Ličanin koji je na njih pazio. Bih li mogla živjeti u ovim selima sa po pet-šest kuća? Kad bih bila prisiljena…

Krasno se od krajolika koji nas je putem pratio razlikovalo samo po broju kuća, bilo ih je nešto više. Treba li tada naglasiti koliko se suvremeno uređena i opremljena Kuća Velebita razlikovala od svega u okruženju? Riječ je o svojevrsnom muzeju Velebita koji do najmanje pojedinosti predstavlja planinu i život u njoj. Postav je iznimno suvremen. Kuća Velebita opremljena je najnovijom digitalnom tehnologijom koja omogućuje upoznavanje planine iz sigurnosti zatvorenog i zagrijanog prostora.

Geologija, meteorologija, speleologija, biologija, zoologija i naravno život čovjeka na Velebitu: to su bila područja kroz koja smo prolazili i učili od naših stručnih voditeljica – geologinja.

Prava suprotnost Kući Velebita bio je postav koji smo kasnije razgledali u Muzeju Gacke u Otočcu. Mi stariji, opisali bismo ga tradicionalnim. Naši su ga učenici opisali dosadnim… Površnosti, ime ti je digitalna tehnologija… L

Ono u čemu smo se složili bila je dobrodošla okrjepa tijekom ručka u hotelu „Zvonimir“. Godili su nam i hrana i odmor.

Vraćajući se cestom preko prijevoja Vratnik, zatvorili smo krug Likom. Još smo trebali zastati na samome prijevoju radi kazivanja Kranjčevićevih stihova: „Moj dom“, zborski, uglas. Bura se umetala u naše glasove čineći našu izvedbu izvornom.

Da je dan bio pri kraju obznanio je umor koji je tražio sve više prostora za sebe. Neka mu. Uspomene toga dana i onako će ga pobijediti.

učiteljica Milica