19. lipnja krenuli smo na dugo očekivani put k Vukovaru – gradu heroju.

Na putu smo obišli mali dio Đakova i posjetili đakovačku katedralu. Dojam katedrale je veličanstven, iako nisam ušla u samu jezgru građevine. Njeni tornjevi sežu do neba što je i bila prvenstvena poruka romaničke gradnje.

Stigavši u Vukovar, odsjeli smo u hostelu Zagreb, a sutradan smo nastavili razgledavanje. Sada je grad heroj obnovljen, no ljudi nisu zaboravili, neki nisu oprostili. Vukovar je bio uništen to temelja, srušene zgrade i suho, mrtvo drveće. Cijeli grad poprimao je tamne nijanse i gušio se u dimu.

Dva predavanja na kojima sam bila, ojačala su moju ljubav prema domovini i koliko sam ponosna što sam potomak hrabrih branitelja. Dođe mi da plačem kada vidim na televiziji prepucavanja političara. Imaš osjećaj kao da je sve bilo ni za što, tako se vjerojatno osjećaju i branitelji koji si sada oduzimaju živote. Pogled na Trpinjsku cestu budi sjećanje na požrtvovne branitelje koji su praktički goloruki i malobrojni upravo tu unišili na stotine tenkova. Čovjek se zapita kako je to moguće. Koliko je ljubavi za domovinu potrebno za takvu žrtvu, jer mnogi su ostali tamo ili su zarobljeni, mučeni i mučki ubijeni. Da ne spominjem vukovarsku bolnicu koja je primala sve ranjenike bez obzira na naciju, ali i neprijateljske granate da bi na kraju iz nje bili odvedeni zarobljenici i pogubljeni na Ovčari. Koliko li je svireposti neprijatelja u tom gnusnom činu. Mnogima se ni danas ne zna grob.

Posjetili smo i Memorijalno groblje u kojem je ostavljeno mnogo mjesta za nestale branitelje i civile. Izrazito mi se urezalo u dušu dva križa koja predstavljaju najstariju ženu i najmlađe dijete poginulo u ratu. Obnovljeni dvorac grofa Eltza sad je pretvoren u muzej koji podrobno pokazuje povijest tog područja. Posjetili smo i muzej koji govori o povijesti Vučedola. Bili smo u Iločkim podrumima i na zapanjujućem vidikovcu na kojem je ponuda puno povoljnija nego kod nas.

Na kraju našeg putovanja posjetili smo Ovčaru na kojoj smo odali počast minutom šutnje svim žrtvama koji su tamo okončali svoj život na svirep i brutalan način od strane četničkih hordi i JNA. Pokušali su zamesti trag svog zločina bacajući žrtve u jamu zajedno sa životinjskim kostima.

Na ovom poučnom putovanju moje znanje o Domovinskom ratu se znatno obogatilo i drago mi je što sam sudjelovala u ovom projektu. Nadam se da i drugi sudionici tako misle.

Mirna Stupičić, 8. r., Punat