Putovanje umjetničkog djela

Dugi  niz godina u staklenim vitrinama pulta za rad s korisnicima Erste banke (nekadašnje Riječke banke) na uvid javnosti bilo je izloženo iznimno kiparsko ostvarenje. Iako ga je autor po vlastitoj definiciji prvenstveno svrstao u dekoraciju, sudbina je htjela da se taj reljef otkine s podloge i malo proputuje. Autor je akademski kipar Zvonimir Kamenar, umjetnik koji ima u svom životopisu ogroman opus uključujući i brončanu skulpturu posvećenu žrtvama 2. svjetskog rata u Puntu. Taj poznati i priznati autor sada može uvrstiti u svoj opus i jednu  priču o svom djelu koje je vrlo lako moglo biti uništeno zbog neznanja i neprepoznavanja vrijednosti.

Posebnost interijeru puntarske bankarske poslovnice davali su upravo obojeni komadi drva, razigrano složeni u staklena okna, pozivajući da osjetimo  folklorni zvuk kamena, mora i sopila. Bila sam pred puno godina radoznali promatrač djela u nastajanju, studentica akademije, ponosna što je kipar boravio upravo u našoj kući. U to vrijeme Riječka je banka bila pokrovitelj umjetnicima i time svoje prostore činila ljepšima i humanijima. Tako se  i kipar prihvatio zadatka da ova  podružnica bude posebna, prepoznatljiva i s ovdašnjim „pečatom“. Iako sam u to vrijeme imala drugačije viđenje i nisam u potpunosti razumjela njegov rad, zadivila me i zauvijek osvojila energija kojom je kipar stvarao. Tada sam prvi put uživo vidjela kreativnu slobodu u punom zamahu u tih 20 m² –  sinergiju različitih materijala, slaganje u prostoru, kombiniranje, igranje bojom, prskanje sprejevima, pozlatom…

Djelo je bilo završeno, tisuće i tisuće ljudi  kroz godine prolazilo je tim prostorom i vjerojatno  je djelo toliko postalo „inventar“ da je  dosadilo i vlasnicima. Došlo je vrijeme za promjenu interijera i unificiran izgled  u kojem za staklene vitrine s drvenim (retro) komadima više nije bilo mjesta. Vlasnik nije prepoznao vrijednost u tome što je imao.

Pukim slučajem prolazila sam jednog jutra prije posla uz poslovnicu banke i opazila da radnici čupaju te komade drva i da uopće ne paze da se ne oštete. Istog mi je trena postalo jasno da svjedočim praktičnom vandalizmu i nisam mogla  ne reagirati. Ušla sam i upitala radnike što namjeravaju s tom građom. Dobila sam odgovor od poslovođe da je naloženo da se slike sa zidova sačuvaju, a ovaj dio da se baci. Predstavila sam se i pitala bih li mogla sakupiti to drvo jer mi je veoma stalo da se djelo potpuno  ne uništi. Naravno  dobila sam punu podršku i vreće da utovarim „smeće“ u svoj auto. Pomogli su mi ga i ukrcati… Još onako euforična, nazvala sam kipara i obavijestila ga o sudbini njegovog djela.  U tom smo razgovoru u trenu  dogovorili suradnju. Djelo će se preoblikovati i postaviti negdje u školskom prostoru. U tom je periodu za taj zahvat bila najprikladnija MŠ Krk, preciznije neuređeni  vrt. Bila je to prilika da se postavom jednog umjetničkog djela privuče pažnja na taj prostor. Ideja je realizirana u sklopu radionice s nadarenim učenicima. Provokativno, u centru vrta, kao totem svirala koja „sope“ u zrak, skulptura je privlačila poglede i izazivala komentare. Postignut je cilj i vrt je uređen, ali skulptura je morala biti uklonjena jer su vjetar, kiša i sol počeli uništavati  obojeni sloj. Nije bilo druge nego ponovno tražiti novo mjesto za postav i obavijestiti umjetnika da opet dolazi do promjene. Osjetila sam da ga to sada već silno zabavlja. Početna energija stvaranja protegnula se je na nekoliko desetljeća. I tko zna da li je tu kraj?

Gledajući nove, bijele zidove obnovljene škole u Puntu, ideja mi se nametnula kao logičan kraj puta. Uz dozvolu autora, poštujući izvornik, obnovila sam sloj boje na drvu i ponovno uz pomoć djece rekomponirala ovaj reljef za kojeg vjerujem da će sada duže, u miru, krasiti školski hodnik.

Zvonimir Kamenar mi je obećao da će prvom prilikom svratiti sa mnom u školu da ponovno vidi svoj rad, ovaj put opet u novom izdanju.

Alma Dujmović