30. travnja, na dan pogubljenja Frana Krste Frankopana i Petra Zrinskog, naša škola obilježava svoj dan! Tko je bio taj čovjek koji je zaslužio da naša otočna škola s ponosom nosi njegovo ime?

Posljednji potomak jedne od najpoznatijih hrvatskih obitelji, Fran Krsto Frankopan, po dostupnim je podacima rođen 4. ožujka 1643. godine, a kao mjesto rođenja spominju se Karlovac ili Bosiljevo. Fran Krsto bio je najmlađi sin karlovačkog generala Vuka Krste Frankopana iz loze Tržačkih. Naime, godine 1449. Frankopani su odlučili svoju obiteljsku baštinu podijeliti na osam particija i tako je jedna grana obitelji, između ostaloga, dobila grad Tržac te se po njemu nazvala Tržački.

Nakon što mu 1625. umire otac, Fran Krsto odlazi na školovanje u Zagreb, Graz i Italiju, gdje upoznaje svoju suprugu Juliju di Naro, inače nećakinju kardinala Barberinija. Pretpostavlja se da su u brak stupili 1658. godine, dakle kada je Frankopan imao samo petnaest godina. Dijete koje su imali umrlo je u vrlo ranoj dobi, pa tako Krsto Frankopan ostaje posljednji iz te slavne obitelji i njegovom se smrću gasi loza Frankopana.

Vrativši se u domovinu postao je ogulinski kapetan i sudjelovao u mnogim bitkama protiv Turaka. Već kao dječak počeo je pisati pjesme, a budući da je govorio nekoliko jezika, bavio se i prevođenjem. Godine 1656. objavio je spjev “Elegia” na latinskom jeziku i to je jedino njegovo djelo koje je publicirano dok je bio živ.

Nakon potpisivanja mira s Turcima u Vašvaru, 10. kolovoza 1664., nezadovoljni hrvatski i ugarski velikaši počinju pripremati pobunu protiv Bečkoga dvora i cara Leopolda Habsburškog. Vođa urotnika postaje hrvatski ban Nikola Zrinski, a nakon njegove nerazjašnjene smrti tu ulogu preuzima Nikolin mlađi brat Petar, ujedno i šogor Frana Krste, koji mu se odmah pridružuje. Kako je zbog niza nesretnih okolnosti urota propala, Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan optuženi su za veleizdaju i na prijevaru dovedeni u Beč, gdje su uhićeni.

Dok je bio zatočen u tamnici u Bečkom Novom Mjestu, Fran Krsto priredio je i sredio zbirku pjesama “Gartlic za čas kratiti” gdje su uvrštene i pjesme iz ranije faze njegovog stvaralaštva. U njima se osjeća utjecaj Italije XVII. stoljeća na njegov rad, kao i ukupne talijanske poezije toga vremena, koju je Frankopan studirao.

Fran Krsto imao je samo dvadeset i osam godina kada je umro. Pogubljen je u Bečkom Novom Mjestu 30. travnja 1671. godine zajedno sa svojim šogorom Petrom Zrinskim. Godine 1919. njihovi su posmrtni ostaci dopremljeni u domovinu i pokopani u zagrebačkoj prvostolnici. Ispod njihovih poprsja stoji rečenica koju je napisao upravo Fran Krsto, posljednji Frankopan: “Navik on živi ki zgine pošteno“.

iz teksta Sandre Skanderlić

CVITJA RAZMIŠLENJE I ŽALOSTNO PROTUŽENJE

Kak ste lipo, drago cvitje,
Tak ste brzo premineće;
Daste spoznat da veselje
Neg magnutje je trpeće.
Ako zora vas poliva,
S čistom rosom okripiva;
Al vas sunce povenuje,
Na zapadu iskončuje.
Što vam daje u liposti
Tihi siver batrivosti,
Povekšuje u žalosti
Nagla juga čalarnosti.
Tada diku pogubite,
Vsu ljubeznost preminite,
Daste spoznat, drago cvitje,
Da je radost neg magnutje.
Vim od mene ste srićnije,
V kratkom žitku povolnije;
Mirno, dično prebivate,
Jedan konči dan vživate.
Al ja nebog vse tugujem,
Nit hip, nit čas ne radujem;
Ja mi mladost ljuta žalost,
Srića moja neg čermernost.
U kolipki majku zgubih,
U ditinstvu otca stužih,
Imam krila prekinuta,
Do dva bratca poginuta.
Milu sestru koju ljubih,
U nevolji sad zaćutih,
Ljubu dragu s kom se dičih,
Jur od davna da ne vidih.