Termin autizam najčešće koristimo za osobe koje zapravo imaju poremećaj iz spektra autizma. To je vrlo složen neurorazvojni poremećaj koji zahvaća sve aspekte ličnosti. Budući da se radi o širokom rasponu poremećaja u razvoju, a ne o jedinstvenom poremećaju, svaka dijagnoza je različita i svaka osoba u spektru ima različite simptome i potrebe.

Iako je sustav podrške osobama iz spektra neophodno osigurati kontinuirano kroz cijeli život, ukoliko rana intervencija krene već u ranom djetinjstvu ona će optimizirati razvoj, zdravlje, dobrobit i kvalitetu života tih osoba.

Osobe s autizmom često su izložene diskriminaciji i stigmi, pri čemu im se nepravedno uskraćuje zdravstvena njega, obrazovanje i razne prilike da se aktiviraju i sudjeluju u svojim socijalnim zajednicama.

Svake godine u našoj školi kroz školski preventivni program osvješćujemo koliko je važno uvažavati različitosti i biti podrška osobama s posebnim potrebama. Stoga je školska psihologinja Danijela Šekuljica s učenicima trećih razreda provela radionice o uvažavanju različitosti, a Svjetski dan svjesnosti o autizmu simbolično je obilježen i s učenicima 7.a razreda.

Naš tim stručnih suradnika od prošle školske godine bogatiji je za vanjsku stručnu suradnicu, socijalnu pedagoginju Dijanu Toljanić, iz Udruge za skrb autističnih osoba iz Rijeke. Suradnja je započela kroz projekt “Podrška učenicima s poteškoćama u učenju i problemima u ponašanju” koji financira Grad Krk već drugu školsku godinu. Pročitajte što je o svom radu s djecom i mladima napisala socijalna pedagoginja Dijana Toljanić.

Bilo bi dobro… povodom Svjetskog dana svjesnosti o autizmu

Odlukom Glavne skupštine UN svake se godine diljem svijeta obilježava Dan svjesnosti o autizmu.
Odlučeno je da to bude 2. travnja kako bi se skrenula pozornost široke javnosti na ovaj sve učestaliji i
sve prisutniji razvojni poremećaj. Budući da imam gotovo 30 godina radnog iskustva u edukacijskoj
rehabilitaciji htjela bih ukratko reći kako sam ja (do)živjela autizam radeći s djecom i učenicima
tijekom svih ovih godina.

Ne čuje kad ih zovete, ali čuju kada vi ne želite.
Ne spavaju noću, ali po danu su puni energije.
Ne jedu slasnu hranu koju satima pripremate, ali jedu zemlju, papir, kamenčiće…
Ne žele škare blizu svojih noktiju i kose, ali što dohvate režu, trgaju i kidaju bolje od bilo kojih škara.
Ne žele nositi svoj ruksak, ali nose pune ruke svakojakih sitnica i većih predmeta koje nikome ne
trebaju i s kojima ništa ne rade.
Ne zaustavljaju se na vaše „stani“, ali stoje kao ukopani na vaše „dođi“.
Ne odgovaraju kada ih nešto pitate, ali ne prestaju govoriti kada nešto žele.
Ne obuvaju se kada vi molite da to naprave jer vam se jako žuri, ali donose vašu obuću i obuvaju vas
kada oni želi negdje ići.
Ne zahtijevaju, ne pitaju i ne odgovaraju kada vam je to jako bitno, ali ne prestaju govoriti kada vi
samo želite čuti svoje misli i ništa više.
Ne zatvaraju vrata za sobom, ali ako vrata trebaju biti zatvorena otvarat će ih opet i opet i tako
satima.
Ne vole da ih grlite i mazite, ali planirate li negdje otići ne mogu vas prestati držati.
Ne dolaze kada ih trebate, ali bježe kada vama to najmanje treba.
Ne prate pokretima riječi pjesme, ali mašu rukama po cijeli dan.
Ne žele vas imitirati kada im nešto pokazujete, ali ne prestaju lupkati, udarati, pljeskati, cupkati kada
vama to najviše smeta.
Ne žele se igrati skrivača, ali ne izlaze iz svoga skrovišta dok vi gubite živce tragajući po kući da ih
nađete.
Ne nose kapu, šal niti rukavice dok vani bura nosi sve pred sobom, ali na plaži ne skidaju ništa sa sebe.
Ne žele češalj u svojoj kosi, ali ne ispuštaju pramen vaše kose iz ruke.
Ne spremaju svoju odjeću niti stvari za sobom, ali ono što biste vi najradije bacili u otpad strpljivo
slažu u redove iznova i iznova.
Ne mogu biti na miru niti jednu sekundu, ali se znaju sakriti tamo gdje najmanje to očekujete.
Ne vole da im se diraju stvari, ali ako iz bilo kojeg razloga ne vole neke vaše stvari onda ih diraju,
premještaju, sakrivaju od vas i bacaju.
Ne surađuju kad ih molite da nešto zapjevaju, ali su nezaustavljivi i ne prestaju pjevati kada oni to
žele.
Ne žele učiti s vama, ali broje sve što vide.
Ne odgovaraju na pozdrav, ali znaju sve države svijeta i njihove glavne gradove.
Ne pitaju ništa, ali izgovaraju cijele rečenice i tekstove na engleskom jeziku.
Ne znaju reći što žele, ali znaju reći što kada i gdje ste bili i kada ste nešto rekli.
Ne znaju samostalno prijeći cestu, ali znaju sve o računalima, automobilima, vlakovima, avionima.
Ne vole pričati o sebi, ali znaju ponoviti sve što su čuli s ekrana.
Ne žele se s vama igrati, ali se s vezicom na svojoj jakni igraju satima.
Ne žele sudjelovati u igri, ali se vrte, trče i skaču na mjestima gdje vam je zbog toga neugodno.
Mogla bih tako nabrajati. Svaka od napisanih stavki me podsjetila na nekoga od djece i učenika koje
sam imala čast upoznati. Na kraju želim naglasiti da me je svatko od njih nečem naučio. Netko zato
jer je poseban, netko darovit, netko duhovit, netko spretan i tako redom, ali svatko od njih je dijete i
tako se odnosim prema njima. Trebaju ljubav i podršku i zato sam tu.

Dijana Toljanić, mag.paed.soc.