U petak 15.11.2024. učenici i učitelji naše škole okupili su se prije početka nastave
da obilježe Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje prigodnim programom u
holu škole. U izvedbi učenika 8.b razreda Ive Feretića učenici su u miru i tišini
poslušali tekst Siniše Glavaševića – “Priča o gradu” s pijetetom kakvim sjećanje na
žrtvu Vukovara i Škabrnje zaslužuje. Za ovu prigodu učitelj Jurica napisao je i skladbu “Fanfare za Vukovar” koju su izveli učenici komornog ansambla škole: Ela Milohnić (7.b) i Frana Oršić (7.a) na flautama, Nikola Palić (7.a) na kontrabasu i Ivan Žužić (8.a) na trubi. Dok su učenici slušali praizvedbu posvetne skladbe,
predstavnici razreda prinosili su svijeće u spomen žrtvama Vukovara i Škabrnje.
Prigodni program vodila je učenica 8.b razreda Ana Kosić, a svi prisutni učenici su s
poštovanjem i u miru pratili prinos svijeća te na taj način dostojanstveno obilježili
ovaj događaj.

Tekst Siniše Glavaševića donosimo u cijelosti u nastavku:

“Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale
podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim
za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama,
ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj
strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem
tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao,
ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?
Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema
leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još
mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na
kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi
poljubac – netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema?
Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste
gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa.
Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju
sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti
sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo
skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi.”