I dolazak ljudskog bića na svijet, kao i njegov odlazak prate dvije stvari: bol i suze. Razlika je jedina u tome što su na početku radosnice, a na kraju suze žalosnice.
I jedne i druge suze, kada se život bolje upozna, nemaju dugoročnog pokrića. Ono čemu se čovjek radovao, često ga, tijekom vremena, ražalosti. A ono zbog čega je plakao, kada upozna bit, razveseli ga. No, čovjek ne bi bio čovjek kada bi sve znao unaprijed. Teško bi bilo životu dati smisao i razlog postojanja bića ako bi budućnost bila spoznajno dostupna.
Za kršćane nema dvojbe. Vjerujući Kristovim riječima, nadaju se uskrsnuću na život vječni.
Zato je istina što zapisa hrvatski pjesnik Mak Dizdar:
Zemlja je smrtnim
sjemenom posijana
Ali smrt nije kraj,
Jer smrti zapravo i nema
I nema kraja
Smrću je samo obasjana
Staza uspona od gnijezda
do zvijezda.
Vjerujući da će im Gospodin sve dobro uračunati, a loše oprostiti, molimo: „Pokoj vječni daruj im, Gospodine, i svjetlost vječna svijetlila im.“
(Izvor: Internet)