˝Živio jednom jedan klesar. Svaki bi dan odlazio u planinu klesati kamen. I dok bi radio, pjevao je. Iako je bio siromašan nije želio imati više od onoga što ima i nije ga bilo briga za cijeli svijet.
Jednoga dana bio je pozvan da radi u palači nekog plemića.
Kada je ugledao veličanstvenu palaču, prvi put u životu osjeti muku želje i uzdahne:
-Kada bih i ja bio bogat! Tada ne bi morao zarađivati za život u znoju i muci kao što to sada činim.
Zamislite kako je bio iznenađen kada je čuo glas koji mu reče: Tvoja je želja ispunjena. Od sada, što god zaželiš bit će ti ispunjeno! Te su mu se riječi činile nerazumljive sve dok se te večeri nije vratio u svoju kolibu i umjesto nje našao veličanstvenu palaču kao onu u kojoj je radio. Stoga klesar ostavi posao klesanja kamena i počne uživati u životu bogataša.
Jednog sparnog popodneva kroz prozor je opazio kako kralj s velikom pratnjom plemića i robova prolazi pokraj njegove palače.
Mislio je:
-Kako bi mi bilo drago da sam i ja kralj i da sjedim u rashlađenoj kraljevskoj kočiji!
Njegova želja odmah bi ispunjena i on već drugi tren sjedi naslonjen u udobnoj kraljevskoj kočiji. No, unutar kočije je bilo toplije nego što je pretpostavljao.
Gledao je iz kočije i počeo se diviti snazi sunca koje je sposobno prodrijeti i kroz debeli zid kočije.
-Želio bih da sam sunce, reče sam sebi.
Ponovno je njegova želja bila ispunjena i već je drugi tren osjetio kako u svemir šalje zrake topline.
Sve je išlo dobro neko vrijeme.
Tada, jednog kišnog dana, pokuša prodrijeti kroz guste oblake, ali nije mogao.
Ubrzo je promijenjen u oblak i dičio se svojom moći da može zamračiti sunce – sve dok se nije pretvorio u kišu i na svoju nepriliku otkrio da mu je planina prepriječila put pa je bio primoran teći oko nje.
-Što? Da je običan kamen moćniji od mene?
Želim postati kamen.
I odmah, evo ga kako se visoko dizao u planini.
Jedva je imao vremena uživati u novom stanju kad začuje čudan zvuk koji je dolazio od dlijeta ispod njega. Pogleda dolje i na svoj užas opazi čovječuljka kako zaposleno kleše gromadu kamena.
-Što? Bijedno maleno stvorenje da je moćnije od divovskog kamena kao što sam ja?
Želim biti čovjek!
I tako je ponovo postao klesar koji bi odlazio u planinu rušiti kamen i u znoju i muci zarađivati svoj kruh, ali s pjesmom u srcu. Shvatio je da je najvažnije biti zadovoljan s onim što jest i živjeti od onoga što ima.˝
………………………………………………………………………..
Dragi moji učenici!
Nisam bila s vama kroz sva četiri razreda, ali ste u meni ostavili veliki trag. Svaki od vas, na svoj način. I male, dobrodušne brbljavice i one samozatajne, ali hrabre djevojčice. I nestašni dječaci s velikom energijom. I oni mirniji, staloženiji, emotivniji.
Neobično je koliko toga doživimo u jednoj školskoj godini, i suza i smijeha, napornog rada i opuštenog čavrljanja, izleta, projekata, ispita i ispitivanja, nastupa i priredbi. Uživala sam ulaziti u ovaj razred, u našu veliku obitelj. Uživala sam razgovarati s vama i slušati sva vaša razmišljanja i zaključivanja. Trudila sam se od vas, prije svega, stvoriti učenike koji imaju sluha i osjećaja za druge, ali i one koji prihvaćaju sebe kakvima jesu. Svaki je razred prepun različitih osobnosti pa tako i vaš. I neka je, ne žudite biti onaj drugi, uvijek ostanite svoji.
Niste više maleni, ali niste ni odrasli. I nemojte se žuriti odrasti! Važno je živjeti u trenutku i biti sretan. Poštujte odrasle i učitelje jer to je pokazatelj dobrog odgoja. Budite vrijedni i željni znanja jer samo ćete tako rasti i biti zadovoljni sobom. Budite i dalje pažljivi jedni prema drugima, pomažite si i čuvajte svoju zajednicu.
Djeco! Jedan od najtežih trenutaka za učiteljicu jest oprostiti se od svojeg razreda. Ali ujedno, za vas je to nužno potrebno. Vi ćete, samo tako, postajati sve samostalniji i odgovorniji, i stjecati vještine nužne za život. Ja ću vas pak, sa strane, veselo promatrati kako rastete te svoje kolege i kolegice često ispitivati o vašem napretku. I dalje ću se veseliti svakom vašem uspjehu. Jer, ne zaboravite – uvijek ćete biti moji učenici.
Zato vam na kraju samo želim reći – budite dobri i vrijedni i nemojte se bojati novih izazova.
Samo hrabro naprijed!
Dragi roditelji,
hvala vam na povjerenju i suradnji. Hvala vam što ste redovito dolazili na roditeljske sastanke i informacije, što ste rado sudjelovali u aktivnostima i što ste djecu poticali da ispunjavaju svoje obaveze. Bez vas, moj posao bio bi uzaludan.
Vjerujem, i nadam se, da ćete tako surađivati i s njihovim budućim nastavnicima, jer svi mi imamo jednak cilj – odgajati i obrazovati našu djecu.
Možete biti ponosni na sebe, usadili ste im prave vrijednosti i to će im pomoći ubuduće. Imajte razumijevanja za sve njihove bubice, jer oni tek moraju naučiti što je život.
Hvala još jednom i sretno dalje!