Ne predaje učitelj ono što želi, ne predaje učitelj ono što zna, učitelj predaje ono što jest.

Obilježavanje Svjetskog dana učitelja 5. listopada  inicirao je UNESCO 1994. godine u spomen na isti datum 1966. godine kada je potpisana Preporuka o statusu učitelja. Navedenim datumom zapravo se obilježava Svjetski dan nastavnika (a ne Svjetski dan učitelja) s obzirom da se odnosi na cijelu profesiju, a ne samo na učitelje razredne nastave.

Danas u svijetu radi više od 60 milijuna učitelja, koji svakodnevno podučavaju više od milijardu djece. Taj dan  koji se obilježava u više od 100 zemalja svijeta, prigoda je da se pokaže da je rad učitelja i nastavnika prepoznat kao jedan od najvažnijih za ukupan razvoj društva.

Učitelji PŠ Vrh  svoj su dan ujutro proveli radno, te su se nakon tri školska sata uputili na izlet u Istru (Motovun, Hum, Roč). Putem do našeg odredišta mogli smo čuti mnoge zanimljive priče o Istri, te  legende o divovima koji su nekad obitavali na tom podneblju.

Stara legenda kaže kako su nekad davno, prije nego su Istru naselili ljudi, u dolini Mirne živjeli divovi koji su izgradili niz gradova u Istri: Motovun, Oprtalj, Roč, Grožnjan… Glavni div bio je div Dragonja koji je zaorao brazdu od Ćićarije prema moru. S obzirom da je voda kroz brazdu počela teći vrlo polagano, div Dragonja  rijeku je nazvao Mirnom (žena mu se također zvala Mirna).

Nakon zanimljivih legendi o divovima stigli smo do našeg prvog odredišta Motovuna;  najbolje sačuvane srednjovjekovne istarske utvrde koja se razvila na vrhu  brežuljka. Vjerujem da su mnogi posjetili Motovun u sklopu Motovunskog filmskog  festivala, ali gradić koji je sačuvao srednjovjekovni izgled vrijedi opet posjetiti.

U Motovunu smo vidjeli baroknu crkvu Sv. Stjepana  izgrađenu 1614. godine, te gradska vrata u renesansnom stilu koja krase grbovi patricijskih obitelji.

Nakon obilaska Motovuna i veličanstvenog pogleda na zelenilo uokolo, jedva smo dočekali prvu jutarnju kavu na  trgu Josefa Ressela.

Odmoreni  smo krenuli prema Roču, kojeg mnogi od nas nisu ranije posjetili.

Zanimljiva je činjenica da je prema popisu stanovništva iz 2011. godine u naselju živjelo samo 153 stanovnika. U Roču smo vidjeli mjesnu crkvu Sv. Roka, kuću Sv. Bartola…..

Putem do našeg posljednjeg odredišta  vidjeli smo čuvenu Aleju glagoljaša nastalu u čast glagoljici,  koju čini jedanaest spomenika. Metalna vrata na ulazu u Hum s dvanaest medaljona, koji prikazuju mjesece u godini, posljednje su obilježje spomenute Aleje.

Hum se često spominje kao najmanji grad na svijetu s obzirom da ima samo 30 stanovnika, ali još uvijek  taj podatak nije službeno upisan u  Guinnessovu knjigu rekorda.Unutar očuvanih gradskih bedema imali smo prilike vidjeti  župnu crkvu Marijinog Uznesenja, te romaničku crkvu sv. Jeronima iz 12. stoljeća oslikanu freskama pod bizantskim utjecajem.

No, Hum nam nije bio zanimljiv samo zbog  kulturne ostavštine, već je poznat  i po brojnim specijalitetima  i mjestima za degustaciju istih (istarski tartufi, domaći likeri.) Zanimljiva je činjenica da je Humska konoba jedino mjesto gdje se može dobiti “biska”, ljekovita rakija od imele, napravljena prema stoljećima starom receptu.

Nakon  fotografiranja, kupovanja raznoraznih suvenira i degustacije pokojeg domaćeg specijaliteta, zaista već gladni,  uputili smo se  prema maloj rustikalnoj konobi.

Konoba, ukusna hrana i domaće vino bili su i više nego dovoljni za kraj našeg zanimljivog dana u kojem smo ponešto novo vidjeli i naučili, uživali u međusobnom druženju, te zasluženo uživali u svom danu.

knjižničarka Antonia Martinčić

[huge_it_gallery id=”13″]