U srijedu 26. veljače 2020. godine u našoj je Školi obilježen Dan ružičastih majica. Taj dan tradicionalno se obilježava od 2017., kada je od strane hrvatskog Sabora proglašen Nacionalnim danom borbe protiv vršnjačkog nasilja, na prijedlog Centra za edukaciju i prevenciju nasilja.
Iako se svakodnevno dotaknemo tema kao što su nenasilje i pozitivno međusobno komuniciranje, svakako je i Dan ružičastih majica dobar povod za još više i još dublje osvijestiti što sve nasilje je i zašto je loše.
Povodom obilježavanja, u PŠ VRh održane su radionice za učenike od 1. do 8. razreda, s ciljem osvješćivanja i prevencije nasilja, kao i poučavanja učenika poželjnim načinima reakcije na vršnjačko nasilje. Radionice koje su održale školske psihologinje (Iva Žužić psihologinja pripravnica i Danijela Šekuljica, psihologinja Škole) u suradnji s učiteljicama, provedene su kroz brojne aktivnosti i diskusiju sudionika. Učenici 1. i 2. razreda bavili su se osjećajima u sukobu, za učenike 3. razreda provedene aktivnosti uključile su osvješćivanje naših reakcija u sukobu. Učenici 4. i 6. razreda zajednički su izradili pozitivne poruke kao podršku prevenciji nasilja, a za učenike 5. i 8. razreda radionice su potaknule uživljavanje u ulogu žrtve/naslnika/promatrača,kao i načine na koje se svaki pojedinac može zauzeti za sebe.
Osim radionica sa školskom psihologicom, razredni su, a tako i
predmetni učitelji, djeci približili načine stvaranja pozitivnog školskog okružja, s nultom
tolerancijom na nasilje.
U informatičkoj se učionici poseban naglasak stavio na zlostavljanje
putem Interneta, što je sve češće u današnje vrijeme. Djeca osnovnoškolske dobi
se tijekom svojeg odrastanja susreću s mnogim izazovima, posebice na Internetu.
Važnost je prepoznati što je dobro, a što loše i kako se oduprijeti pritisku
okoline.
Osvijestimo sebe i svoju djecu. Komunicirajmo. Budimo primjer, budimo
podrška. Pomognimo bez osuđivanja. Izgradimo im samopouzdanje i potičimo ih da
misle svojom glavom.
Ako duboko u sebi znaš da to nešto nije dobro, onda to nikako nije
dobro.
Na današnji dan,
prije 28 godina, završila je jedna od najstrašnijih bitaka u Domovinskom ratu –
Bitka za Vukovar. Nakon tromjesečne
herojske obrane branitelji Vukovara položili su oružje. Bila je to jedna od
najvećih tragedija u novijoj hrvatskoj povijesti.
Bitka za Vukovar
počela je 24. kolovoza 1991. godine napadom bivše JNA i raznih srpskih
dobrovoljačkih paravojnih snaga na grad. Suočeni s daleko nadmoćnijom vojnom silom
branitelji grada nisu popuštali boreći se za svaku ulicu, za svaku kuću. Ipak, bez
prave pomoći kako u ljudstvu tako i u oružju obrana je popustila i branitelji
su 18. studenoga bili prisiljeni obustaviti daljnju borbu. Okupatorske snage
ušle su u Vukovar i počele protjerivati Vukovarce. Samo iz vukovarske bolnice
odvele su i zatočile 261 ranjenog branitelja, civila i bolničkog djelatnika. U tromjesečnom razdoblju napada na
Vukovar poginulo je oko 1.850 branitelja, oko 1.600 civila od kojih 86 djece.
Ranjeno je 2.500 osoba od kojih su 570 ostali trajni invalidi. Bez jednog ili
oba roditelja ostalo je 858 djece. U spomen na žrtve Vukovara Hrvatski sabor donio je 29. listopada 1999. godine Odluku
o proglašenju Dana sjećanja na žrtvu
Vukovara 1991. godine, kako bi se dostojanstveno i primjereno odala počast
svim sudionicima obrane Vukovara.
Istoga dana, 18. studenoga 1991. godine, snage JNA-e
i pobunjeni domaći Srbi ušli su u Škabrnju,
malo mjesto u zadarskom zaleđu, te izvršili jedan od najvećih zločina u
Domovinskom ratu. Tom prilikom poginula su 43 civila.
Kao i prošlih, tako se i ove godine naša škola na simboličan način uključila u obilježavanje vukovarske i škabrnjačke žrtve. Zajedno s učiteljem povijesti Tvrtkom Božićem predstavnici svih razreda (Laura Šepić, 1. razred; Ela Bajčić, 2. razred; Sonja Kosić, 3. razred; Dorotea Žužić, 4. razred; Ana Vnuk, 5. razred; Luka Perlić, 6. razred; Lana Kričančić, 7. razred i Emili Depope, 8. razred) zapalili su svijeće kod središnjeg križa na groblju u Kosiću te u svoje osobno kao i u ime svih učenika i djelatnika naše škole odali počast svim žrtvama Domovinskog rata.
U ponedjeljak, 11. Studenoga, 4. sat, u
školskoj dvorani PŠ Vrh, održala se lutkarska predstava Put oko svijeta. Predstava je bila za učenike od 1.-4.
razreda, te za vrtićarce.
Gledajući predstavu, naučili smo gdje se
nalaze kontinenti, koliko ih ima, a uz to smo se zabavili i nasmijali.
Predstavu je osmislila Prudukcija Z iz
Splita, a nama poklonila Gradska knjižnica Krk.
Novinarska skupina
(Ela Bajčić, Ana Šipoš, Lovro Žužić, Dora Bajčić, Sara Žužić)
Nakon natjecanja u Linu višebojcu, kojem su kao navijači prisustvovali učenici drugog i četvrtog razreda sa svojim učiteljicama, novinari naše škole imali su prilike porazgovarati s Markom Putnikom. On je igrač juniora HNK Rijeke i reprezentacije Hrvatske. Želi živjeti od nogometa i usavršiti svoje igranje. S njim su razgovarali David Linardić i Tai Mršić, učenici 4. razreda.
Kako se rodila
ljubav prema nogometu i kad ste se počeli baviti nogometom?
M.P: Kao mali jako sam volio loptu i uvijek sam ju
šutirao tako da su me moji roditelji sa šest godina upisali na nogomet. To je
bilo prije trinaest godina. Tijekom godina probavao sam i druge spotove, ali
ostao sam najvjerniji nogometu.
Koji su bili Vaši
prvi uzori?
M.P: Prvi uzori bili su mi najbolji igrači svijeta,
npr. Messi!
Je li teško
uskladiti nogometnu karijeru i školovanje?
M.P: Pa bilo je dosta teško. Trebalo je ozbiljno
trenirati i u isto vrijeme učiti. Srećom imao sam dobre prijatelje u školi i
razrednicu koja me je uvijek podržavala tako da je sve na kraju ispalo dobro.
Koliko puta tjedno
i gdje vježbate?
M.P: Treniramo pet do šest puta tjedno plus jedna
utakmica. Ja često radim i dodatne treninge tako da to bude najčešće osam puta
tjedno.
Kako izgledaju
vaši treninzi?
M.P: Najprije ide lagano zagrijavanje da se mišići
probude, onda slijedi teži dio treninga u kojem se trenira uglavnom s loptom i
na kraju završimo laganim vježbanjem da se malo opustimo.
Postoje li nekakve
posebne pripreme za važne utakmice?
M.P: Postoje fizičke, psihičke i taktičke pripreme.
Bitno se slušati trenerove upute i sam se nekako psihički pripremiti za igru.
Kako se postaje
član reprezentacije Hrvatske?
M.P: Najprije morate u svom klubu biti najbolji i
pokazati da vrijedite i da marljivo vježbate, a onda vas promatraju i pozovu.
Koja Vam je bila najteža
utakmica u zadnje vrijeme, a koja najlakša?
M.P: Najteža mi je utakmica bila za reprezentaciju kad
smo igrali protiv Španjolske, nju smo i izgubili. Lagana… pa lagana nije niti
jedna utakmica, svaka je teška na svoj način.
Koji trenutak u dosadašnjoj
nogometnog karijeri možete izdvojiti kao najuspješniji za Vas?
M.P: Najvećim uspjehom smatram ulazak u reprezentaciju
Hrvatske gdje imam prilike igrati s najboljim hrvatskim igračima.
Jeste li igrali u
društvu nekog svjetski poznatog nogometaša, bilo u Vašoj ili suprotnoj momčadi?
M.P: Nisam jer sam još mlad, ali bit će prilike.
Ka
Nakon natjecanja u Linu višebojcu, kojem su kao
navijači prisustvovali učenici drugog i četvrtog razreda sa svojim
učiteljicama, novinari naše škole imali su prilike porazgovarati s Markom
Putnikom. On je igrač juniora HNK Rijeke
i reprezentacije Hrvatske. Želi živjeti od nogometa i usavršiti svoje igranje.
S njim su razgovarali David Linardić i Tai Mršić, učenici 4. razreda.
Kako se rodila
ljubav prema nogometu i kad ste se počeli baviti nogometom?
M.P: Kao mali jako sam volio loptu i uvijek sam ju
šutirao tako da su me moji roditelji sa šest godina upisali na nogomet. To je
bilo prije trinaest godina. Tijekom godina probavao sam i druge spotove, ali
ostao sam najvjerniji nogometu.
Koji su bili Vaši
prvi uzori?
M.P: Prvi uzori bili su mi najbolji igrači svijeta,
npr. Messi!
Je li teško
uskladiti nogometnu karijeru i školovanje?
M.P: Pa bilo je dosta teško. Trebalo je ozbiljno
trenirati i u isto vrijeme učiti. Srećom imao sam dobre prijatelje u školi i
razrednicu koja me je uvijek podržavala tako da je sve na kraju ispalo dobro.
Koliko puta tjedno
i gdje vježbate?
M.P: Treniramo pet do šest puta tjedno plus jedna
utakmica. Ja često radim i dodatne treninge tako da to bude najčešće osam puta
tjedno.
Kako izgledaju
vaši treninzi?
M.P: Najprije ide lagano zagrijavanje da se mišići
probude, onda slijedi teži dio treninga u kojem se trenira uglavnom s loptom i
na kraju završimo laganim vježbanjem da se malo opustimo.
Postoje li nekakve
posebne pripreme za važne utakmice?
M.P: Postoje fizičke, psihičke i taktičke pripreme.
Bitno se slušati trenerove upute i sam se nekako psihički pripremiti za igru.
Kako se postaje
član reprezentacije Hrvatske?
M.P: Najprije morate u svom klubu biti najbolji i
pokazati da vrijedite i da marljivo vježbate, a onda vas promatraju i pozovu.
Koja Vam je bila najteža
utakmica u zadnje vrijeme, a koja najlakša?
M.P: Najteža mi je utakmica bila za reprezentaciju kad
smo igrali protiv Španjolske, nju smo i izgubili. Lagana… pa lagana nije niti
jedna utakmica, svaka je teška na svoj način.
Koji trenutak u dosadašnjoj
nogometnog karijeri možete izdvojiti kao najuspješniji za Vas?
M.P: Najvećim uspjehom smatram ulazak u reprezentaciju
Hrvatske gdje imam prilike igrati s najboljim hrvatskim igračima.
Jeste li igrali u
društvu nekog svjetski poznatog nogometaša, bilo u Vašoj ili suprotnoj momčadi?
M.P: Nisam jer sam još mlad, ali bit će prilike.
Kako Vam se sviđa
Lino višebojac i sudjelujete li prvi put u njemu?
M.P: Prvi put sam sudjelovao danas na ovom natjecanju.
Bila je jako dobra atmosfera, sudionici su bili veseli i nasmijani. Drago mi je
što su se danas svi družili i bavili sportom.
Jeste li
zadovoljni današnjim sportskim susretom i što Vas se najviše dojmilo?
M.P: Zadovoljan sam. Najviše me je dojmilo to što su
djeca bila jako zadovoljna i uživala. Ono što je najvažnije danas, kretali ste
se, a to je jako dobro za razvoj djece vaše dobi.
ko Vam se sviđa Lino višebojac i sudjelujete li prvi put u njemu?
M.P: Prvi put sam sudjelovao danas na ovom natjecanju.
Bila je jako dobra atmosfera, sudionici su bili veseli i nasmijani. Drago mi je
što su se danas svi družili i bavili sportom.
Jeste li
zadovoljni današnjim sportskim susretom i što Vas se najviše dojmilo?
M.P: Zadovoljan sam. Najviše me je dojmilo to što su djeca bila jako zadovoljna i uživala. Ono što je najvažnije danas, kretali ste se, a to je jako dobro za razvoj djece vaše dobi.